Jutro je. Ranoranilac htjela biti ili ne, moram! Da se nešto i spavalo pa i nije. Najmlađoj kćerki niču zubi. Ko zna koja po redu neprospavana noć. Ko zna koliko i zubi ovo dijete ima. Nisu zubi tema, nije ni ona. Danas ne pišem o njoj, danas pišem o jednoj seoskoj učiteljici. Pišem o sebi.
5:15 i prva jutarnja kafa na stolu. U ruci ogledalo i početak nanošenja šminke. Ma neka padaju i ćuskije štono Dino opjeva, ali bez osnovnih linija i malo boje na licu se ne izlazi ni po kijametu. Podočnjaci se moraju prekriti. Za ostalo se nema vremena. Cijelu noć je padao snijeg. Živa je daleko ispod nule. A koja ljepota kada na ceste okovane ledom padne snijeg, pa još i smrzne (cinizam na djelu)! Niz ulicu se ne čuju zvukovi autombilskih guma. Nije niko lud! Ili nije niko seoska učiteljica osim mene! Jedno od tog dvoje sigurno je istina.
Auto je upalilo. Gle, od prve! Upravu je bio onaj moj muž kada mi je govorio da bez novog akumulatora i zimskih guma zimi mogu samo otključati bravu. A ja , kao i svako žensko se nadala novom kaputu i čizmama.
Nema ništa od tvoga veselja učiteljice! Kaput i čizme neka čekaju proljeće.
Čeka me 25 km vožnje. Duge, neizvjesne i nimalo lahke. Glavne ceste nisu očišćene. Još putari nisu uranili. A moje seoske (puno pitaš učiteljice)?!
Sav normalan svijet ujutro izlazi iz sela, jedina ja ulazim. Autobus ujutro vozi samo u jednom pravcu, suprotnom od moga. Ja kao i obično autom milim po seoskoj cesti, sa predratnim asfaltom i pokojom rupom koju ovo jutro ne vidim. Ali osjetiti ću kad dođe vakat. Uska cesta, krivina do krivine. Niko još nije progazio snijeg. Nije još ni svanulo kako treba. Nema ni tragova lisica koje inače sretnem. Sakrila se svaka zvijer, ne pokazuje trag. Klizišta su još od poplava 2014. ostala nesanirana. Ali jutros ispod snijega i nevidljiva. Još mi samo autobus u susret nedostaje pa da me u želucu presiječe od muke i ona kahva od jutros da mi prisjedne, jer gdje se mimoići? Na tri metra koliko broji širina ceste ponekad se treba vratiti i po kilometar nazad. Još kada je tu nešto manje od pola metra snijega jedini način je precizno ići istim kolotrazom koje su gume napravile ( ovaj dio sam doktorirala).
„Ne naginji se učiteljice, ne naginji se sa strane! Vozi i uči u sebi sve što ti bude na umi. Moli se da samo prođeš još ovaj kilometar i možeš odahnuti.“
Samu sebe tješim i vozim.
Ali naviklo se. Steklo se iskustvo. Dvan'est dugih godina, dvan'est godina strogog sela učiteljice! Isprekao se zanat, ispekle se vozačke sposobnosti, ispekao se i imunitet (o njemu će biti u nastavku).
Vožnja se uvijek oduži u ovakvim uslovima. Pa čovjeku svašta bude na umi. Ali kada je situacija kao ovoga jutro, ne znam zašto, ali mi uvijek ramhetli nana dođe umjesto suvozača. I k'o da čujem njen glas i njen ders:
„Uči sine (džaba sam pokušavala joj objasniti da sam ženskog roda)! Učit! Budi učiteljica. Pa sutra fino kada uzmeš diplomu u ruke posla odma' ima. Vol' ti birati đe'š raditi. Pa fino štiklice i tašnjicu na rame i ko gospo'ja. S' posla petkom na frizuru, na kahvu sa kolegicama. Uči!“
I učila sam.
I uzela diplomu u ruke.
I posao dobila (jest bilo klimavo desetak godina, ali eto...). Nisam birala mjesto, daj šta daš. Neka je i selo, neka je daleko 25km u jednom pravcu.
A štiklice, nano?
A tašnjica na rame, nano?
A frizura petkom?!
E moja nano, da si mi sad živa pa da vidiš kako tvoja najdraža unuka (tako su me drugi zvali) drži diplomu u rukama i ništa drugo od one tvoje englene.
Ali nejse, nana je nana, ja sam ja.
Ja sam učiteljica!
Učiteljica pozivom, ne zanimanjem. Učiteljica koja živi učiteljski. Učiteljica koja kada prođe sav put opet ispred škole nabaci širok osmjeh na lice radi svojih učenika. Osmijeh za učenike, i onda zajedno s njima i nove borbe.
Naš higijeničar je jutros poranio i prije mene. Naložio jednu pećicu učionici, a jednu u maloj zbornici. Očistio pristup školi. Očistio i meni, učiteljici iz svog sela, prostor za parking (hvala mu od srca).
Ali džaba! Bijeli dim obuzdati ne može.Nije od njega. Nije ni do učiteljice. Zajedno smo pisali apele, pisali molbe, pisali zahtjeve. Od uprave škole pa do ministra. I Djeda Mrazu sam pisala. I on ostao i gluh i nijem. Ne vjerujem više u njega. Ne zbog godina koje imam nego zbog pećice koja još uvijek dimi kao u Vatikanu. I tako onda otvorim prozor, jedan pa drugi. I sa učenicima zajedno u jaknama (kaputa nemam, ali imam akumulator i nove gume) radimo. Prva dva časa luftiramo učionicu. Grijemo „meraju“ što bi nana rekla (opet ja o nani, ali nana je u meni prva prepoznala učiteljicu).
Nakon velikog odmora kada prozore pozatvaramo može se i disati. Učimo svi zajedno, i učenici i ja. I poljski miš! Imamo ga u školskoj zgradi, više ga ne lovimo. Čekati ćemo da otopli. Žao ga učenicima, žao ga meni. Malo je mene i strah njega, ali ćutim. Strah ne pokazujem. A imam i Nedima koji je obećao učiteljicu spasiti ako miš krene baš na nju, na mene. Dnevnik čuvam u željeznoj ladici pa nema opasnosti za ocjene. Nema opasnosti ni bez miša. Imam divne učenike. Vrijedne i poštene. Baš kakvi su im i roditelji, vrijedni i pošteni ljudi. Domaćinsko je moje selo. Još me nikad niko nije mrko pogledao. U mom selu je još uvijek učiteljica u rangu hodže i hećima. U mom selu se još uvijek učiteljici persira i učiteljica poštuje. Ovdje bi još roditelji učiteljici nasuli i litar mlijeka, samo ja učtivo odbijam.
E, da su bogdom seoske učiteljice poštovane od strane onih na vlasti kao od mojih roditelja. Imali bi bar nove pećice i dovoljno crnog zlata. Imali bi i novu stolariju. Ova stara je odavno samo staklena pregrada kroz koju planinski vjetar fijuče i razbacuje naše radove složene po pločama. Možda bi učionica bila napokon i okrečena, ali na teret države, a ne na teret roditelja mojih đaka koji svako ljeto se uhvate četke i zagase koje kilo kreča pa oživljavaju malu školicu. Ovako ću i ja i moji učenici i dalje trenirati imunitet. Zimi popiti sve zalihe antibiotika iz kućne apoteke, jer teško se kutarisati prehlada. Kihati ćemo svi kućile, kašljati u ritmu, šmrcati u paru. Umjesto paloma maramica za pasom nositi rolne ubrusa. Papir je papir. Kad svi na nama štede a što ne bi mogli i mi?! Baš sam na pola terapije zapela u ovom kijametu. Za ovih dvanaest dugih godina sam postala i hećim. Smjenjuju nam dijagnoze. Te upala grla, te laringitis, te bronhitis, te upala uha, upala mokraćnih kanala...
Jesam li ja učiteljica ili hećim?!
Ne čudi me, nema ženska koje bi ostalo imuno na odlazak u vanjski WC po ovoj zehmeriji. Jer naš školski, vanjski WC je posljednji krik moderne arhitkture. Tri zida, ozidana betonskim blokom, drvena vrata sa drvenom rezom i bez ključa. Krov predstavlja komad lepenke stavljen na debelu šperploču. Putić koji vodi do tog krika arhitekture je utaban i strm. U kišnim danima blatnjav putić blatnjavi moji đaci, blatnjava njihova učiteljica-ja !( Sva sreća pa nisam kupila nove čizme.)
Isti nam je WC. Bilo je jako teško i neisplativo napraviti dva radi nas ukupno petnaest insana. I uvijek je problem što nas je samo petnaest! Uvijek smo neisplativa brojka, neisplativ projekat. Strpite se! Tako nam kažu (pa većinu zimskih dana i trpimo).
Radni dan odmiče, posla se puno odradilo. Ostaje još da sa učenicima dovršimo pismo našem pjesniku, našem čika Šimi. Obećali smo mu prošle godine kada nas je posjetio ( i taj daj je bio sličan ovom) pisati svakog novembra i poslati pokoju sliku našeg sela. Čika Šimo je ispunio svoje obećanje da će nas posjetiti. Nije ga spriječilo ni pola metra snijega tog dana koji je baš nalik današnjem. Drugi nas ne obilaze. Ni vlast ni zakon. Za čika Šimu smo znali da će doći. Pa i on je bio seoski učitelj! Njemu je pola metra snijega ništa naspram pola dana dječije sreće.
Ispunjavamo i mi svoja obećanja. Tome ih učim od malih nogu. I naučila sam ih. Ovdje na kraju svijeta od malih ljudi pravim velike ljude. Ja sam učiteljica. Jer imati tu privilegiju je važnije i od kaputa i od čizama. A bogme i ona muka u želucu dok sam dolazila je odavno zaboravljena. Do sutra! Jer sutra najavljuju novih 10 cm snijega (a ko da gledam biće duplo). Kad stignem kući razmišljati ću o tome. Danas još ne. Pismo za čika Šimu još nije gotovo, a naš higijeničar samo što nije pokucao na vrata i rekao da je zvonilo (zvono nam ne radi već treću godinu).
A tada moramo izaći jer dok on očisti učionice ugasiti će se vatra u pećicama. Normirani smo i brojem kanti uglja, pa štedimo. Ni tu moje pismo Djeda Mrazu nije pomoglo. Možda on jednostavno ne zna za naše selo u tamo nekoj Bosni. A možda i ne zna da ima negdje jedna seoska učiteljica koja mora kući onim istim putem kojim je i došla, i da baš tada opet sreće autobus, i opet iz suprotnog smjera.
Briga me!
Ja znam da sam ja odabrala pravi smjer!
Biti seoskom učiteljicom!