Život poput savršenstva

30.01.2024
Nejla Nuhanović

Život poput savršenstva

Rad pristigao na konkurs Šta je tebi AI

Od malena maštala sam kako bi bilo da ljudi ne griješe. Koliko bi svijet ljepše i ugodnije mjesto bio. Tamo gdje ne postoje gladni i žedni, gdje suze ne rose lice, gdje svaka majka zna i osjeća ljubav očevu, gdje svako dijete živi iskreno i sniva miran san. Tamo gdje kraja ne biva, a pitanje života odgovara neko nadasve pametniji od nas.

I tako, nedugo nakon mog zamišljanja i življenja nekog trećeg života u glavi, kroz ruke i uši prošunjao se neko imenom AI. Na prvu, jako zanimljivo, jako kreativno i korisno za današnje vrijeme. Nešto što je odavno trebalo biti dio naših života, jer ipak 21. vijek je… To suludo razmišljanje gdje ne promislih o svim stranama, svim putevima kojima me vodi umjetna inteligencija.

Zapitam se onda “Da li me stvarno Bog stvorio sa razumom i svim blagodatima da ih ne koristim i zahvaljujem se Njemu, već prešutno se predajem čovjekovom djelu i potiskujem sve ono što uistinu mogu, ali mi u datom trenutku teško postaje?” Da li ‘pak trebam da se predam i idem tim putem “mode” ili da bogatim svoj razum sa novim znanjem s kojim ću se kad-tad okoristiti?

Teško je izbrati stranu. Zapravo, teško je jako izaći iz zone koja vlada cijelim društvom i biti manjina koja će glasno reći “Ne predajem se!”. Da li zaista planiram da život prepustim na gotovu stvar i tako putujem? Da li će danas-sutra biti nečiji život u mojim rukama, a umjetna inteligencija baš tad ne bude imala odgovor na moja pitanja? Jako puno pitanja i nepoznatih pojmanja glasova u glavi se nižu, a odgovora nigdje. Da li smo toliko postali lijeni da vlastito znanje zamijenimo nečim ili nekim tamo drugim? Očito da jesmo.

Žalosno je što će život nekog proći u neiskrenoj sreći. Što će biti sretan što mu neko drugi rješava dileme u životu, a u suštini nikad neće osjetiti iskreni predah nakon riješenog nekog problema a pritom nešto naučeno. Tako shvatih da život bez grešaka nije svrha našeg postojanja. Živjeti a znati da će sve izići na zrelu granu i da problema nema, suviše dosadno i za pomisliti. Ustaljen ritam, a uvijek isti pokreti uz melodiju savršenstva. Da li bi i tad međusobna komunikacija postojala? Iskrena prijateljska sreća i savjet, ili bi ‘pak svaki nizani uspjeh bio novo očekivanje tebe i ništa za divljenje i pohvale? Da li bi ljudi znali za dozu adrenalina kad život zagusti, a zna jako često, ili bi taj adrenalin bio samo dok AI ne odgovori na postavljeno pitanje.

Pitam se da li ćemo ovako još dugo, kako život adaptirati na nešto tako veliko. Možda i nije, ali u očima mene je i veće nego što prikazujem. Da je lijepo imati nešto što će nam olakšati pristup znanju i poslu, lijepo je. Štoviše prelijepo! Ali kao nešto čime ćemo se maksimalno predati i povjeriti, a zanemariti svoje istinske vrijednosti, apsolutno zaprepašćujuće! Da je čovjek vrhunski nadareno biće, itekako jeste. Sama činjenica o postojanju umjetne inteligencije nam to govori. Ipak, njegujmo ono što nam je u emanet ostavljeno, a to je znanje koje se mijenjati ne može, niti oduzeti. Zar ne želite da osjetite istinsku sreću nakon nečeg’ naučenog, a čime ćete se okoristiti i prenijeti drugima? Doista, neopisiv je to osjećaj.

Upadnem tako u taj vrtlog razmišljanja i zamišljanja, pa se zapitam kakvo bi nam obrazovanje bilo da je umjetna inteligencija sastavni dio života u svakom obliku. Putovanje do škole sa pametnim autobusom bez vozača? Pametne table koje same pišu i educiraju mlade ljude o životu i prošlosti? Možda nekad i zamijenimo učeničke klupe za robote. Možda nekad i škola ne bude imala svrhe, jer za sve će postojati nešto što sve čini na naš zahtjev. Možda postanemo toliko napredni, a u istom tom trenutku i toliko zaostali. Ko zna šta će na ljudski um pasti i kakav će dan izgledati sutra, a kamoli za nekoliko godina. Veoma zastrašujuće.