Kada čujemo pojam "Umjetna inteligencija" prve hiperboličke misli koje ovladaju našim umom jesu automatizovane kreacije koje perfektno obavljaju zadati posao bez ljudske potrebe za razmišljanjem o istom. Zašto teže kada može jednostavnije? Riječi koje slijepo vode mnoge ljude. Nije sve u destinaciji, ima nečega i u putu do nje.
Put koji je zamijenjen malom prečicom. Mala prečica oduzima vrijeme, te samim time i naše misli koje bi radoznalo pokrenule razgovor s nama. Monolog, ili pak dijalog? Zavisi koliku povezanost gajimo prema našoj drugoj strani. Iza zida. Ispred zida se formira jedna jasna slika. Naslikana podsvjesnim, slobodnim pokretima, dovedena do savršenstva. Nadrealizam. Iza zida nalazi se slika naslikana gestualnim pokretima, jakim kontrastima i dodirom osjećanja. Apstraktni ekspresionizam. Jedan otvoren muzej, blista u svjetlu svom. Drugi nema posmatrača svoje, trenutno zamračene ljepote. Možda su na putu, samo kasne i čekaju kada će svanuti za nju?
Automatizovane kreacije nam pružaju spektar korisnih boja koje možemo pretvoriti u nadrealističko remek djelo. Svi ljudi žele posjedovati određeno umijeće. Svi mi želimo biti besprijekorni umjetnici.
Ipak mi ljudi utjelovljujemo epitom "umjetničke duše". Ovaj jedinstveni epitom ne krasi automatizovane kreacije. Iako posjeduju umjetnu inteligenciju, lišene su jedne koja daje život našem epitomu, emotivna inteligencija. Bez nje, teško bi se značajno razlikovali od naših perfektnih automatizovanih kreacija. Nismo perfektni, i to nas čini onima što i jesmo. Napravit ćemo grešku, iz koje ćemo naučiti nešto novo. Neke stvari nam se nikada ponovno neće dogoditi u životu, našem apstraktnom ekspresionizmu. I ta paleta i kist pretvaraju platno u lijepo platno.
Duboko u nama, na paleti ljudskosti nalazi se još jedna boja koja krasi platno svojim kistom. Znatiželja. Ta neodoljiva, iskonska potreba za objašnjenjem, detaljima, ispričanom pričom do zadnje riječi, otpjevanom pjesmom i u vrhuncu svega, znanjem.
Još jedan živahni pokret ljudskih bića koji stvara dubinu slike. Ovaj pokret tajnovitog kista dozvoljava nam da prigrlimo nepoznato, istražujemo i rastemo s vremenom. Zar nismo unikatni umjetnici puni iskre koja blista svim našim potencijalima, koji mogu biti preslikani na naše platno?
Drastična boja naše palete koja se ne može preskočiti, kritičko mišljenje.
Smireni pokreti u odlučivanju pravog tona boje, stvaranje kontrasta između moralnosti i nemoralnosti, uklanjanje nepotrebnih mrlja, i na kraju usklađivanje pravilne kompozicije svih vrijednosti.
Jedne od najbogatijih boja, naše emocije. Hladne boje, tople, srceparajuće, i ubilački ubjedljive, zapažene boje. Nekad smo plavi, a nekada žuti. Miješamo boje kako bi dobili spoj svega onoga što nam je potrebno kako bi ukrasili jedno platno, i umirli uznemirenog. Bučni smo, živahni, nervozni, nepredvidljivi, fascinirajući, svjesni smo. Ispunjeni spektrom čije se dužine protežu našim tijelom i stapaju se u jedno. Toliko posvećenih paleta, boja, tehnika, pokreta, ideja. Automatizovana kreacija, neprirodnog porijekla, nikada neće imati ovoliko posvećene pažnje, koliko mi u nama imamo. Čak i onu grižnju savjest punu pitanja koju osjećamo kada predamo platno automatizovanoj kreaciji, a ne našim rukama i našim bojama.
Umjetna inteligencija radi pomoću crne i bijele. Njihovog traga nema u vidljivom spektru svjetlosnih valova. Nema boje. Naše boje. Nema ni naše složene pokrete, prethodno izračunate uzimajući u obzir našu intuiciju i ishod budućeg osjećanja nastalim novim radom. Svakim novim radom se budi nova boja u nama, spremna da bude otkrivena. Spremna da je posmatrač ne gleda, nego vidi. Jer ipak, ljepota je u oku posmatrača. Zamračena ljepota osnovnih boja, spremna da je drugi vide u punom svjetlu, onakvu kakva jeste. Napokon je svanulo za nju. U njoj leži jedna stvar koja je čini umjetnošću, neobjašnjivo. Ne postoji ništa više ispunjeno umjetnošću nego ljubav. Neobjašnjivi motiv svakog rada. Nešto što roboti nikada neće iskusiti.
Umjetnost je jedan haos, uzimajući oblik poput prilagođene vode. Roboti su organizovani. Umjetnost je nada. Pogled. Bura. Zanosni valovi koji prevrću sve. Bez pravila, bez algoritama. Slobodna je. Roboti su zatvorenici. Umjetnici vide cjelokupnu sliku, ostali samo tračak toga.
"Ako čujete glas u sebi kako kaže 'ne možete da slikate',
onda svakako slikajte i taj glas će biti utišan." – Vincent van Gogh