Svijet oko mene se mijenja brže nego ikad prije. Sjećam se vremena kada je jedini pametni pomagač za školu bila mama kada bi mi pomogala oko matematike. Sada, dok posmatram svoj svijet između zrnaca digitalne prašine, pitam se je li umjetna inteligencija već postala tajno društvo koje kroji pravila mog školskog putovanja i života?
U današnjem svijetu, gdje svaki klik na pametnom telefonu otvara vrata virtuelnog univerzuma, tehnologija i umjetna inteligencija postaju neizostavni dio našeg svakodnevnog života. Zamisli, sjediš za računarom, upišeš nekoliko riječi, i on – AI, odjednom izroni s informacijama i idejama koje čini se, značajno nadmašuju granice mog ličnog razumijevanja. I tako, kao da je magija započela. Pokušavam shvatiti magiju koja se krije iza ekrana mog računara. Primjećujem da se AI uvukao u moj život na razne načine, prilagođavajući se mom svakodnevnom ritmu života. Kroz pametne uređaje i društvene mreže, moram da priznam, AI mi pomaže u obavljanju zadataka, pružajući mi informacije u trenu i olakšavajući komunikaciju. U trenucima kada razgovaram s takozvanim pametnim asistentima, poput neke moderne verzije Aladina, čini se kao da sam ušla u svijet gdje su moje želje nadohvat ruke. Najznačajniji trenuci s AI su oni kada se poveže s mojim potrebama. Kada mu napišem pitanje, kao da razgovaram s čudnovatim savjetnikom, spremnim da mi pruži informacije iz svih ćoškova internetskog svijeta. Ali, je li to samo površina, sjajni oblak iluzije koji skriva suštinu? AI, iako pametan, nema srce, nema emocije. Može li nešto što nema srce zaista razumjeti moje osjećaje? Taj osjećaj brze i beskrajne povezanosti stvara iluziju da je AI stvoren samo za mene, kao neki digitalni doktor koji zna sve odgovore na moja pitanja. S druge strane, tu je i strah od gubitka kontrole. Kada se algoritmi pretvore u moje digitalne pratitelje, znajući sve informacije o meni, pitam se koliko stvarno razumiju moje potrebe i želje. Je li njihova "inteligencija" zapravo samo maska koja prikriva ograničenja, ili možda čak i nepredvidive posljedice? Osjećaj gubitka kontrole nad nečim što je tako moćno izaziva strepnju i pitanja o granicama između tehnologije i ljudskosti. U svom tom vrtlogu pitanja, koji mi se javljaju u glavi ovih dana, počinjem razmišljati o budućnosti obrazovanja i ulozi umjetne inteligencije u školama. Hoće li umjetna inteligencija zaista postati neka vrsta digitalnog nastavnika, profesora u školama, prilagođavajući se individualnim potrebama svakog učenika? Mogu li algoritmi zamijeniti toplinu ljudskog dodira u edukaciji? U mojim razgovorima s vršnjacima, primijetila sam kako se neki oslanjaju na umjetnu inteligenciju, sa sigurnošću, smatrajući da ono što AI ponudi je 100% tačno, što u nekim slučajevima i ne mora biti istina. Danas su nam rješenja na dohvat ruke, pitanja su prepuštena algoritmima. Gdje je nestala granica između olakšavanja učenja i gubitka suštine obrazovanja? Kroz oči mladih, umjetna inteligencija postala je neka vrsta čarolije, put do zvijezda koje dodiruju vrhove njihovih ambicija. U školama, nastavnici i profesori sada koriste pametne table, a učenicima su dostupne lekcije na digitalnim platformama, poput Youtuba. Ne kažem da je to loše, zapravo u nekim slučajevima je i dosta korisno, ali gubi se srž učenja. Dok se olovke povlače preko papira, tražeći odgovore na pitanja koja postavljaju, čini se da je ova čarolija zamijenila rukopise i prava iskustva. Ipak, lakše je ukucati pitanje na chatGPT-u i dobiti brz odgovor u svega nekoliko sekundi, ili eventualno preslušati lekciju na Youtube-u, zar ne ? Kada smo to mi, učenici izgubili vještinu postavljanja pitanja? Kada smo postali toliko ovisni o umjetnoj inteligenciji, nekom chatGPT-u da smo zaboravili vjerovati sebi i svojim mogućnostima?
Historijski gledano, slični strahovi, koji se meni javljaju ovih dana, pojavljivali su se i u prošlosti s dolaskom novih tehnologija, smišljanjem novih izuma. Na primjer, tijekom industrijske revolucije, ljudi su se bojali da će mašine preuzeti njihove poslove. S vremenom su se pojavile nove radne prilike i tehnologija je donijela napredak koji je poboljšao kvalitet života. Jesu li onda moji strahovi uzaludni? Hoće li umjetna inteligencija postati zamjena za učenje, ili će postati most prema novom obliku znanja? Umjetna inteligencija u školama i obrazovnom sistemu predstavlja mač sa dvije oštrice, izazov današnjice koji često mladi ne znaju iskoristiti na ispravan način.
Zaboravljamo da smo mi ti koji drže olovku u ruci, i koji uprkos svim modernim čarolijama, imamo sposobnost postavljanja pitanja koja ostaje ključna za stvaranje bolje budućnosti. U tom se tragu, zapravo, krije prava čarolija - ne u magiji ekrana, već u čarima istraživanja, u radosti otkrivanja vlastite inteligencije, bez obzira na onu umjetnu, za koju često smatramo da je pametnija od nas, zaboravljajući da je ona zapravo djelo čovjeka. Istina, možda nam umjetna inteligencija otvara nova vrata mogućnosti, nudi brze odgovore na koje mi nikada ne bi znali odgovoriti, ali ključ učenja uvijek leži u srcu čovječanstva. Zato, neka nas ova čarolija podsjeti da smo, iznad svega, mi ti koji oblikuju smisao svijeta oko sebe.