Ponedjeljak, 3 poslije ponoći. Čitam o kvantnoj mehanici, nakon čega će Chat Gpt istu da mi pojednostavi te da primjere, zatim ću da je objašnjavam sebi pred ogledalom te ću na kraju ću samo pokušati da odgovorim na to šta je ista bez da prepišem odgovor sa bilo čega. Nekako je varanje sebe ako ne kažem to na svoj način, ali kako god da kažem, nekako, uvijek kao da je prepisano.
Ponedjeljak, 3 poslije ponoći, 16 sati bez spavanja, nisam umorna, ali ubija me stanje budnosti. Ne mogu da spavam, a ne mogu ni da budem budna, otvaraj Tik Tok, da vrijeme prođe, da otkucaju sati, dok konačno ne doguram do stanja kad mogu zaspati.
pov u need to sleep but sleep doesn't need u
Ta aplikacija nekako uvijek zna moje muke. Ti tamo ljudi proživljavaju isto što i ja. Kome da pošaljem ovo jer bi razumio, jer bi mu bilo smiješno? Gdje da sačuvam ovo?
Ponedjeljak, 5 poslije ponoći, san me još ne hvata. Zabrljala sam kad sam juče odspavala duže, ali bila sam tako umorna od stanja budnosti. San me još ne hvata. Ni san me ne želi. 18 je to sati budnosti, tako su duga, nikada da prođu, a već su prošli, već sam ih izgubila. 18 sati, šta sam s njima uradila. Gledala sam film i još jedan film, listala sam Tik Tok i još sam listala Tik Tok, išla sam u šetnju jer ništa se ne dešava, nek se nešto desi. Proučavala sam epistemologiju, kvantnu mehaniku, gledala video materijale o tome šta nas čeka u narednim godinama, o tome kako promijeniti svoj život u 6 mjeseci, o tome šta je AI, čitala Simone de Beauvoir. 18 sati je tako dug period, ne spava mi se, ali bih da zaspem samo da nisam budna. Mada, spava mi se, ali ne mogu ja da zaspem, ne ide to, budna sam tek 18. sat! Zapravo sam malo više čitala o umjetnoj inteligenciji. Čitala sam neke rasprave, kažu da će nas možda uništiti, možda će nam oduzeti osnovne vrijednosti, između ostalog i ljudskost. Neki se drže toga da će postati inteligentnija i sposobnija, čime mi postajemo neka vrsta Bogova jer smo stvorili takvo nešto i ona, naravno, odlučuje da nas uništi. Zapravo sam zadivljena samom idejom da bivamo uništeni tako što nas uništava vlastiti izum, opet, uništit će nas vlastita neinteligencija, zar ne?
Ponedjeljak, 5 poslije ponoći, imam još namjanje dva sata, kako to preživjeti? Da legnem i slušam misli koje uvijek ubijaju, da odem i okupiram si mozak nečim? Da čitam ili radim nešto smisleno, ne ide, umorna sam, pa će biti uzaludno trošenje vremena, ali ne ide ni da otvaram taj genijalni Tik Tok, već smara, ali imam li bolju opciju? Kažu da će umjetna inteligencija da nam oduzme sposobnost razmišljanja, ne smijem joj to dozvolit, treba da ustanem i razmišljam. A samo bih to da prestanem, nisam li razmišljala previše, mozak se ne smiruje. Nikako da se umori dovoljno pa da zaspem, nikako da se smiri dovoljno pa da zaspem.
Ponedjeljak, 5 poslije ponoći, u rukama telefon gdje imam toliko toga. Mogu da ustanem i krenem da proučavam bilo koju granu filozofije ili psihologije, mogu da ustanem i učim matematiku ili fiziku, ne moram ni ustajati, prije nego zaspem, mogu da pronađem neku knjigu sumiranu i ukratko prepričanu i pročitam ili odslušam to. Do jutra mogu da saznam za par novih stvari i napravim brzo istraživanje istih. Mogu da krenem da učim novu vještinu i nakon par dana bit ću izuzetno dobra. Mogu brzo da pronađem savjete najboljih, objašnjenja najboljih, imam čak i mašinu koja mi sve može pojednostavljivati i davati primjere, do 12 bih mogla toliko toga. No, cilj je postao samo da izdržim dok, konačno, ne zaspem. Nije da ja ne bih sve to, problem je, valjda, što bih. Tako je previše toga što mogu i što bih pa ne uspijevam ništa. Šta uraditi i kako to što bolje i brže, što pametnije? Ne smiješ jesti ovo, ni ono, ni ono, ni ništa, sve je štetno, sve usporava rad mozga, ubrzava starenje, oštećuje kosu... Kako ne usporavati svoj napredak, kako ga ubrzati, kako stići ovo i ono, a kako preživjeti?
Ponedjeljak, 5.23, vrijeme tako sporo prolazi, tako prebrzo. Šta sam uradila sa ove zadnje 23 minute, gdje su prošle, a daj samo da prođe još toliko i još toliko, i još toliko, i nemam sad snage da izračunam koliko puta još toliko da konačno dođem do toga da mogu da zaspem. Možda bih bila ekspert iz matematike da nema svih tih društvenih mreža koje uzmem da koristim u ovakvim trenucima. Ne želim ja ni njih, ali mora nešto, ne mogu dovoljno dobro učiti sad, a ne dešava se da nedovoljno dobro koristiš Instagram.
Ponedjeljak, 6.24. Kako zanimljivo, zadnji put kad sam gledala bilo je 5.23, sad 6.24, je li postoji nešto kao Chat Gpt specijalizovan za ove brojeve, da ispitujem za značenja ovakvih stvari, pa nek život prolazi. 6.28, pojavljuju se misli, već čudne, posljedica budnosti. Mislim gluposti, dolaze glupe ideje, osjećam čudne osjećaje. Ne znam šta mislim, razabirem i pokušavam skontati. Trebala bih ustati i zapisati ovo, trebala bih iskoristiti ovo stanje bolesti, zapisati ga, nešto će dobro ispasti.
Ponedjeljak, 11.13, otvaram oči, "Uspjela sam zaspati", pomislim. Treba da ustanem i preživim, proživim i ovaj dan, šta već..? Ništavnost jer ništa se ne dešava? Nije da se ne dešava, samo, možda, ja očekujem nešto previše. Ponedjeljak je i moram u školu, sjedit ću u tu i razmišljati kad to stignem. Časovi idu polahko, stigneš razmišljati i između riječi u rečenicama na najzanimljivijim časovima. Časovi ne idu poput Tik Toka i mojih misli, ovdje ne prelazite teme u sekundama. Moram da usmjerim misli ka jednom, najviše pomaže pisanje, no previše je sporo, moram sjesti tamo gdje me profesor ne vidi i tipkati. Istipkat ću esej, dok meni to radim ja, nekome će ga uraditi Chat Gpt-i, nekoga neće biti briga.
Ponedjeljak, 17.34, profesorica drži predavanje. Neki je slušaju, neki ne vide poentu. Neki odbrojavaju minute, neki iskoriste vrijeme da odgovore na poruke. Sjedim ovdje satima, osjećam se zaglupljeno. Nisam dovoljno naučila, ništa nisam uradila, ništa nisam shvatila. Želim da sam kući jer pomislim da bih radila nešto korisnije, a ne bih. Milion mogućnosti, no umjesto da ih iskoristim, mene preopterete, pa čekam samo vrijeme da prođe. Sve je teško ili nedovoljno, izgleda da je moglo bolje i brže, pa sad samo čekam da otkucaju sati.
Ponedjeljak, 17.35, vrijeme tako sporo prolazi. Iskoristim to, zadnja klupa i pomaže mi Chat Gpt da shvatim kvantnu fiziku, tj. to smo radili maloprije, sad pokušavamo da shvatimo šta želim i kako to postići. Kako hakovati sebe, motivisati, natjerati, šta je disciplina, kako to...? Izgubila sam se, sad čitam o tome zašto je plava boja rijetka, već je naišlo nešto važnije, pa sam ovo stavila na popis za kasnije. Izgubit će se među boskonačno drugih stvari, stvari je tako previše.
Ponedjeljak, 18.18, slušalice i idemo kući. Htjela sam slušati podcast na 2x, ali treba 'se malo odmorim, pa sam samo pustila prvu pjesmu koja mi se svidjela na repeat. Živim u vremenu kad imam svu tu tehnologiju i stvari su tako lakše, sve je nadohvat ruke, a meni tako ne ide. Osjećam se kao promašaj nad promašajima, ovo stvarno ne ide.
Ponedjeleljak, 23.57, pišem o umjetnoj inteligenciji. Razmislila sam i na prvu nije imalo smisla jer samo je mogu nahvaliti i šta s tim? Onda sam pomislila kako je ovo sjajna prilika da ismijem čovječanstvo, a onda sam razmišljala, razmišljala, pretraživala i samo ostala bez ičega. Umjetna inteligencija, alat koji smo si napravili, a da li smo dovoljno inteligentni za isti? Tebi Chat Gpt piše esej, ja svoj ne uspijevam napisati jer zvuči gluplje i od onog koje napisao je Chat Gpt, jer ne mogu da saberem misli. Stvoreni inteligentni načini unapređivanja te vrste "inteligencije", a ona je tu da unaprijedi nas, a uspijeva li? Piše li ti eseje ili tvrdiš da je super što imamo to kao pomoćni alat, a ne pomaže ti? Ne pomaže ti jer postane previše i ne snađeš se? Jer ti sasjeće ideje i mnogo je manje od onoga što smo očekivali, što bismo da dobijemo? Ne pomaže ti jer je želiš iskoristiti za sebe pa prođeš gore od onih koji je koriste "protiv" sebe?
Utorak, 00.19, idem pitati Chat Gpt koji film da gledam, ili da idem na You Tube, ma ne, otići ću na Tik Tok, tu ne moram birati između beskonačno opcija, algoritam to radi za mene. Dok neki tvrde da je to loše, neki objašnjavaju zašto je dobro i to sa smislenim argumentima. Ja bih isto da govorim o tome kako je AI dobra stvar... Jeste, no utorak 00.19, ja ne uspijevam iskoristiti te prednosti za nešto korisno, ja ležim i čekam da zaspem. Vlastita nesposobnost baratanja samim sobom? Listam savjete kako unaprijediti sebe, kako se snaći u današnjem svijetu, kako si održati mentalno zdravlje zdravim, kako ovo, kako ono. Radim to dok čekam da zaspem, dok konačno zaspati mognem, lažnu si sliku stvaram rada mene na meni, no bar stvarno, radi se na umjetnoj inteligenciji. A koja je poenta kad mi ne uspijevamo držati to okrenuto u svoju korist? A koja je poenta kad mi propadamo, a sad smijemo, jer ostat će AI kao naše potomstvo i može da živi svrhu života koja god da je to? Može da pronađe smisao u besmislu i živi, pa ne moramo mi?
Utorak, 00.27, sad već lupam gluposti. Idem leći, možda uspijem zaspati prije 3, pa se sutra probudim i budem produktivna. Pa se sutra probudim i iskoristim prednosti umjetne inteligencije kojih tako je previše. Pa se sutra probudim i bolje prilagodim svemu ovome. Pa se sutra probudim bez ove zbrke u glavi. A možda se sutra probudim i samo budem razmišljala šta nije u redu sa mnom pa sastavljam esej, pa nek mi to Chat Gpt uradi. Svega je previše. Idem leći, Siri, pusti mi muziku za spavanje, možda uspijem zaspati prije tri.