Širom svijeta ima mnogo obrazovanih ljudi koji su svoj život posvetili učenju i školi. Mnogi doktori, naučnici, direktori i drugi ljudi koji su sada ili su bili na ovakvim ili sličnim pozicijama, svoj rad i život započeli su u školi. Mnogim mojim kolegama i većini ljudi u mojoj okolini, nažalost, škola je pretežno samo završetak, prije početka. Dakle, većini je bitan samo papir da su završili školu i da je nema više. Međutim, čovjek mora biti svjestan činjenice da ništa ne traje vječno. Onaj život koji živimo, živimo ga zbog svojih postupaka, jer čovjek je krojač svoje sudbine. Ja svoj život krojim kroz znanje. Po mom mišljenju, najveći čin u životu je pismenost. Čovjek ako voli sebe, voli i školu. Kroz srednju školu sam počela da upoznajem život i ono što mi on nudi. Često je bilo uspona i padova, ali nakon svakog pada je bio samo veći uspon. Škola je za mene mjesto u kojem sam ja stekla nešto najvrijednije, a to su moji prijatelji. Bez obzira koliko znanje čovjek imao, ono ne vrijedi ništa, ako se to znanje nema kome prenijeti i ako se nema s kime diskutovati. Znanje dolazi iz knjiga, a lijepa riječ iz usta. U poređenju sa školama u svijetu ili pak u Bosni i Hercegovini, moja škola nije toliko velika, ne nudi nam neke posebne mogućnosti, ali ipak je to za mene moj temelj za budućnost. Ne tako velika, moja škola je ispratila mnoge generacije, a zidovi škole čuvaju njihove uspomene.Svako od nas je imao i lijepe i tužne trenutke. Svako je nekada dobio i dobru i lošu ocjenu, ali isto je sigurno svako imao nešto što je posebno volio, pa tako i ja. Moja velika ljubav kroz osnovno i srednjoškolsko obrazovanje je matematika. U većini slučajeva kada se učenici pitaju koji je njihov najteži predmet, odgovor bude matematika. Iskreno rečeno nisam je ni ja voljela. Da me sada neko pita kako sam je zavoljela, definitivno ne bih znala šta da kažem. Vjerovatno je to onaj slučaj kada se čovjek pronalazi u nečemu. Pored matematike, oaza svake vrste informacija i nešto što ja rado volim da radim u slobodno vrijeme jeste čitanje knjiga. Knjige ne biram, rado čitam sve, ali nešto za čim najviše posežem jesu romani. Veliki sam ljubitelj čitanja romana, jer tako napravim pauzu od školske literature. Neko će pomisliti da se kroz romane ne može ništa naučiti. Ja ipak mislim da može dosta toga. Iz svake negativne priče, pa čak i one pozitivne, može se naći dobra pouka i životna lekcija. Srednju školu ću ubrzo završiti i nešto u šta sam sigurna cijelim svojim bićem jeste da će mi znanje biti osnovni oslonac. Nešto čime se ja vodim, u svakom pogledu, jeste da čovjek može da uči uvijek i na raznim mjestima, a ne samo u školi. Idealan primjer za to su biblioteke koje nisu toliko često posjećivane. Razlog nepismenosti kod građana je upravo zbog ne čitanja. Knjige nisu skupe, ali ono što se nauči iz njih može da vrijedi puno. Svi mi imamo onaj neki predmet koji ne volimo ili za koji jednostavno kažemo da nam to u životu nikada neće trebati. Ali, ako zamislimo neku situaciju, u kojoj razgovaramo sa nekom osobom, na neku važniju temu i baš tada nam zatreba to za šta smo rekli da nam nikada neće trebati. Sigurna sam da bi svako od nas osjetio dašak mržnje prema samom sebi. Tim situacijama ne upravljaju profesori, a ni škola. Tim situacijama upravljamo mi sami. Učeniku ne može biti dosadno ni na jednom času, ako on zaista želi da nešto nauči. U mojoj školi često radimo na principu kreativnosti i to je iskreno rečeno, meni najdraži način rada. Mislim da je to jedan od najboljih načina da se prikaže znanje i snalaženje svakog učenika, najprije počevši od njegovih ideja. Sve to zavisi od vlastite aktivnosti pojedinca, kako kaže psihologija. Ja želim da u budućnosti budem pismena osoba, želim da živim život bez da zavisim od bilo koga. Od malih nogu, najviše sam se radovala polasku u novi razred. Najveće uzbuđenje sam imala baš u tim trenucima. Pa čak i sada u takvim situacijama, samu sebe poredim sa malim dijetom. Čuvam to dijete u sebi i vjerujem da će to dijete zahvaljujući školi biti uspiješno. Čvrsto vjerujem da još ima srednjoškolaca i mladih ljudi koji i dalje vjeruju u moć škole i znanja. Kroz školu maštajte, nađite prvu ljubav, pišite, zabavljajte se i uvijek vjerujte da nikada niste džabe išli u školu. Ono u šta ja vjerujem pričati ću i svojoj djeci i oni svojoj, ali nešto što će vijekovima postojati jeste škola u koju će se ići. Svijet ne bi mogao funkcionisati bez pismenih ljudi, jer i ono što radimo, radimo sa nekim informacijama. Dostojanstvo i poštovanje od strane drugih ljudi teško se može steći, a veoma lahko izgubiti. Poštovanje se stiče razgovorom, a najbolja tema za razgovor je zapravo, šta smo mi postigli u svom životu. Ja vjerujem da će mi se svaki moj trud isplatiti, bez obzira koliko to teško bilo. Uvjerila sam se u to mnogo puta i iskreno rečeno, lijep je osjećaj kada čovjek zna nešto neobično. Škola je zapravo navika za traženjem tog neobičnog. Ne gledam na školu kao na nešto što moram da uradim. Gledam je očima divljenja, jer mi upravo ona pruža mogućnost da vidim istinu života. „Ne moram da promenim ništa. Jer ja sam voz. Putujem brže od svjetlosti i kazaljke se okreću unazad.“ (Mari Benedikt „Drugi Ajnštajn“). Budući da mi je, mogu tako reći, uzor u matematici Albert Ajnštajn, izabrala sam ovaj citat. Kao i mnogi naučnici i on je prešao težak put, ali je zato sada poznat kao jedan od najpametnijih ljudi koji su živjeli. Svoja istraživanja je vodio kroz knjige, a danas je on prva asocijacija kada se spomene fizika i matematika. Dakle, do uspjeha se ne dolazi tako lahko, a ja sam svoj put ka uspjehu započela na mjestu kojeg ću se sjećati uvijek, a to je upravo moja škola.
