Sjećam se da su mi oči sinoć umorno tumarale redovima ispisanim još prije deset, petnaest godina. Pa čekajte, stari skoro kao ja, moji vršnjaci. Zapamtila bih zanimljivu sličicu ili šarenilo koje okružuje crne zavijutke slova, da to postoji u mojim knjigama. Tada bih oprostila primoranost na pješačenje dok moja kralježnica podliježe pritisku njihove težine. Zapazim tu i tamo neku ljubavnu posvetu, na obronku provalije. Po svemu sudeći njima je bilo važnije da mislima lutaju ljubavnim oblacima, nego da kroz njih provlače suhoparne definicije napisane šturo i nepristupačnim jezikom. Zapitah se, onako neispavana, sa tamnim okruglim sjenkama ispod očiju, odašiljući nesigurnost: Šta je to znanje? Bit će da je neki Englez, filozof (potencijalno odbačen da je dijelio naše državljanstvo), kazao: “Znanje je moć“. Bio je u krivu. Moć, danas, najčvršću vezu ima sa materijalizmima i kvantitetom.
Znanje. Jedan pojam, pet slova, čija se težina ne mjeri brojkama. Koliko cijenimo i poštujemo one, čija uloga nije samo izrecitovati tekst, već doprijeti do nas, naših centrala pamćenja i približiti nam ono što su kod sebe već organizovali u uređeni sistem? Nisu li i oni ponekada nesvjesni svoje odgovornosti?
Spremna za još jedan dan svog školovanja, shvatih kako nema sumnje da je ova zemlja, opjevana Dizdarevim stihovima, sušta suprotnost Platonovoj Državi. Ta, nije li on dao glavnu riječ filozofima, učenim ljudima, koje, bez dvoumljenja, kategorišemo kao nebitne i one koji pametuju? Pri rođenju u ovoj zemlji, oko vaše duše se gradi naslijeđena Selimovićeva tvrđava, sagrađena pritiscima, uskim mentalitetom.
Da, zaostajemo za vršnjacima u svijetu. Ali ovo je zemlja umivena krvavim odsjajem ispunjenim prijezirom prema neobičnom i izdvojenom od onog ustaljenog i općeprihvaćenog. Naše teško breme je pokorno pomirenje sa svojom sudbinom ili krčenje puta kroz trnje (per aspera ad astra, zar ne?). Država, u kojoj nisu obezbijeđeni uslovi koji se odveć podrazumijevaju za prijenos znanja. Učenici naprosto školu vide kao zatvor, da li zato što ih guši monotonija časova (nažalost, nije svaki čas kao ogledni), što nisu spoznali učenje radi ZNANJA ili što im roditelji nameću želju za famoznim 5.0 prosjekom, tobože to je vrhunac svijeta? Znam da je teško popiti ovu istinu gorku kao pelin, ali to je naša realnost. Grije li Šantićevo sunce ove priče, zanemarene u sjenci tuge?
Približavam se školi, a strah je jači, jači i od ovog znanja koje nosim sa sobom. Koliko dugo će tu ostati, ne znam ni sama, bitno je da uspješno odradim test. Koga briga ako za mjesec dana potpuno zaboravim nemilosrdno progutane sate moga sna? Znoje mi se dlanovi, prsti mi dobivaju plavičastu boju, a srce počinje da lupa bježeći iz mojih njedara. A unutra, kao u košnici. Svi jure, žale se, mole, drže knjige, one stare. Neki se, opet, ne zamaraju i uzdaju se u priliku da briljiraju u čemu su najbolji: sportska disciplina prepisivanja. Godine su prilijepile uz bjeličaste zidove učionica dosta toga. Možda žele da se šarenilom i raznoraznim ukrasima prekrije strepnja koju sakrivaju, da se zaštite od one koja dolazi? Ali nisu oni stroga zlopamtila. Pamte i žele pamtiti one minute koje nam se posvete kada zvoni, blago titranje profesoricinog osmijeha bez obzira što smo ponudili netačan odgovor, toplo i rječito tapšanje po ramenu u znak podrške, širokogrudno razumijevanje da nemamo samo njihov predmet, približavanje našem nivou znanja.
Ne moraju nam zavijuci u uskim rubrikama biti mjerilo naše vrijednosti, sposobnosti i ZNANJA. Bit će smijenjeni povratnim informacijama: komentarima, savjetima, konstruktivnim kritikama. Nismo primorani sjediti strogo, zategnuto, u vječitom strahu od neuspjeha i „provale“. Učionice pod otvorenim, vedrim nebom, mogu postati realnost. Možemo skrojiti opušteniju atmosferu nitima sreće i sigurnosti. Osjetljiva bića su to, učenici. (Ne)namjerno uputiti im i mrvicu grubu, uvredljivu riječ, znači tornado u njihovim mislima, a njihovom samopouzdanju bolan krah. Škola nije samo građevina, to je ukupnost različitih stanja i emocija, koje prohuje hodnicima, kao oluje. Kovač budućnosti i stabilnosti. Drvo života, koje iznjedri mnogo generacija međusobno različitih i neuporedivih. Svaku generaciju prati drugačije vrijeme, a ovo je vrijeme globalizacije, koje dakako novije generacije razlikuje od prethodnih. Razumljivo je da roditelji, kao ni profesori ne plove najbolje novijim situacijama, naročito na tehnološkom planu. Dodatnim usavršavanjima i istraživanjima, izašli bi na kraj sa valovima izazova.
Nakon odrađenog testa, gledam izložene likovne radove. Zar su likovna i muzička kultura manje vrijedni nego ostali predmeti? Zar vam se ne otme dah kada vidite na koji način su bila podešena umjetnička čula? Zašto bih bila vrednija od moje prijateljice koja živi i stvara umjetnost? Moja petica je bitnija od njenog vrela mašte iz koje izviru rijeke kreativnosti? Ne bih rekla. Zašto je ovdje mentalitet poput: „Nemaš hljeba od umjetnosti“ zario duboko svoje korjenje? Zašto Šimićevoj Opomeni dajemo malo prostora da bude ispoštovana, da svako zablista na svom polju? Ozlojeđena sam uvjerenjima da zanatlije, osobe vješto uigranih ruku, budu inferiorniji od fakultetski obrazovanih ljudi. Mučno nas obavija tamna pomrčina stagniranja. Kao da jedino nama na ovoj kugli, koja plovi stazama beskonačnosti, sat pokazuje isto vrijeme već dvadeset i kusur godina. Voljni smo govoriti da je nekada bilo bolje, da tuđe kiše nisu razarajuće. Pa zar ne vidiš da tvoje kiše izrode najljepše plodove koje neko drugi ubere, jer ih umije i može paziti bolje?
O, ti, čovječe prijestolnice, spusti svoj pogled, pogledaj, šta zapažaš? Opterećenost bespotrebnim informacija, zbog kojih opšte znanje ne pronađe svoj put do nas? Situacije kada uopšte nemamo predavača, pa smo ostavljeni, sami, bespomoćni? Čuješ li neizgovorene riječi: „Škola nema sredstava za potrebnu opremu“, jer se to samo po sebi podrazumijeva? Jasan mi je domino efekt koji prenosi pritisak sa jedne razine na drugu, s ciljem ostvarivanja prividnog uspjeha, kojeg podupire kvantitativno vrednovanje. Već odavno je obrazovanje izgubilo svoj prvobitni identitet, postavši prečicom do što boljeg položaja i zarade. Jesmo li spremni za tržište rada i zašto nismo?
Vraćajući se kući, mislima polagano povezujem slagalicu. Treba dopustiti djetetu da istražuje svojim čulima, samostalno, bez sputavanja, nametanja i upoređivanja, da otkrije ko je, šta ga ispunjava, čime želi da se bavi, pritom pazeći na njegovo mentalno zdravlje. Prosvjetni radnici, dužni su im pomoći da izrastu u ptice željne znanja koje smjelo lete putevima samospoznaje, tolerancije, kritičkog mišljenja, upoznavanja kultura i jezika. Kraj mjeseca bilo bi idealno vrijeme da profesori od učenika dobiju povratne informacije u vidu ideja, prijedloga ili pristanaka na takav tempo i način rada.
Tonem u posliješkolski san zaključujući kako je nemoguće je napraviti utopijsku sutrašnjicu. Život neminovno počiva na kontrastu crnog i bijelog, ali to je blijedi izgovor u odnosu na ono što možemo poduzeti. Prekinimo generacijske traume i otgrnimo se pritisku kvantiteta, iz ćoška vratimo kvalitet i dajmo mu primat. Osluškujmo dušom, skinimo okove razumom, pomaknimo kazaljku barem za sekundu, zarad našeg znanja, zarad znanja budućih generacija.