Često čujemo pitanja poput , "Zašto mene treba zanimati šta je pisac mislio kada je rekao da su zavjese plave, jednostavno su plave?" ili " Kada će mi koristiti sinus i kosinus, najviše što mi treba u životu su tablica množenja i dijeljenja?", ili pak "Jao, sad će historija, kome to još treba?". Ova pitanja muče čovječanstvo od postanka prvog školskog sistema pa sve do danas, a na njih će neki s vremenom dobiti odgovor dok će neki do kraja svog života lutati istom šumom poput Dantea.
Veoma je učestalo da danas mješamo životnu školu i školu u kojoj se devedset devet posto nas, uključujići i mene, dosađuje. Također odbacujemo ideje renesansnog čovjeka to jeste polimata te se oslanjamo samo na STEM nauke i druge ostavljamo da padaju u zaborav. Iako još lutam nepoznatim svijetom, koji me udara svojim uzburkanim talasima sa svih strana, na neka od ovih pitanja imam odgovor dok druge odgovre još tražim i to je moj križ.
U 21. stoljeću, čovjek je prestao da vjeruje da ga škola priprema za dalji život i da su životna iskustva jednino što ga u potpunosti, bez matematičih odstupanja, priprema za sve što će ga dočekati. Ovo naravno nije u potupnosti tačno. Razlika između škole i takozvane životne škole je to što škola traje određeni period vremena i što nas nakon što vrijeme istekne ostavlja da se snalazimo, životna škola ne prestaje nikad da nas uči i uvijek nam iznenada daje novi izazov. Na neki način školu gledamo kao na nešto što nam isisava volju za životom kada vidimo tri testa, dva odgovaranja i lektiru koje nas s osmjehom čekaju sljedeće sedmice. Sve ovo u nama budi želju da sve ovo prebrodimo i da se nadamo da ćemo nakon turbulente sedmice opet dobiti volju za životom. To je jedan od načina na koji nas škola priprema za život jer život ne čeka. Život ne zakazuje sljedeći test, on ga dadne kad mu se to prohtije. Škola nas samo nauči da pored svog stresa i količine testova idemo dalje i da probamo da izbalansiramo sve obaveze, uči nas da ne posustajemo i da nakon napornog rada uvijek stigne zasluženi odmor. Zajedničko školi i životnoj školi je to da te testove daju onda kad pomislimo da nam se ne da živjeti jer kada nas test udari i kad izgubimo dah, tek se tad sjetimo koliko je lijepo disati i živjeti.
Ovo me dovodi do sljedećeg zaključka, škola prvo daje lekciju pa test, život s druge s strane prvo daje test pa lekciju. Škola nam u ovoj situaciji pomaže da s određenim predznanjem se što bolje odupremo novonastalom problemu dok život samo popunjava rupe u lekcijama koje škola nije ispredavala.
Sada da se malo vratim na početak(obećavam da će imati smisla), "Zašto mene treba zanimati šta je pisac mislio kada je rekao da su zavjese plave, jednostavno su plave?", svi predmeti koji su naizgled nepotrebni su ustvari korisni u svakodnevnom životu. Razlog zbog kojeg su nam STEM nauke bitne i što degradiramo društvene i jezičke nauke je jer sada kroz 21. stoljeće eksplicitno vidimo njihovu korist i zaboravljamo da pogledamo dublje značenje i korist drugih nauka. Škola nas pored svega objašnjenog u predhodnim pragrafima uči kako raspoznati laži u životnoj školi i kako da razmišljamo apstraktno van okvira koje nam društvo ovog vremena predstavlja. Prijmer pitanja "Zašto su zavjese plave" nije onako slučajno naveden. Aristotel je postavio tezu koju je potvrdio Jacques Derrida (francuski postmodernistički filozof) predstavljaući teoriju logocentrizma. U ovoj teoriji jasno nam pokazuje kako nam pitanja kao što su "Zašto su zavjese plave?" ili "Šta prozor simboliše?" ustvari pomažu da se mozak razvija i da pomoću njih razaznajemo tajne poruke i čitamo između redova kada nam se predstavi neki tekst. Kroz govor je lakše prepoznati laž jer imamo malu pomoć od tona nečijeg glasa i govora tijela, ali pisani tekst uvijek ima više značenja jer nikad nećemo sa sigurnošću znati 'šta je pisac htio reći'. Kroz ovaj način učenja škola nam pomaže da razaznajemo razne propagande koje se šire kroz medije te nam ova školska pitanja pokazuju kako biti više medijski pismeni u svijetu laži. Propitujući sebe slična pitanja s vremena na vrijeme u tri u jutro dok propitujemo smisao života nas može spriječiti da postanemo žrtve dobro poznatog domino efekta (U psihologiji, lančana reakcija. Netko mora pokrenuti pad prve kockice koja zatim ruši ostale u nizu, a poželjno je brzo, preko medija posijanu paniku prenijeti na saveznike neprijatelja, kako bi se i oni urušili. Ako se prijenos promjena ne dogodi brzo domino efekt nestaje.).
U moru ovih naizgled bespotrebnih predmeta škola u nama podstiče svestranost, ideal rensansog vremena, koji se provlačio kroz svaku društvenu epohu. Biti univerzalan čovjek(polimat) izgleda kao da je izgubilo značenje danas i zato ne vidimo svrhu svih trinaest predmeta koje imamo. Nauka je toliko uznapredovala da se danas smatra nemogućim da se obuhvati samo jedna nauka te se smatra poželjnim specijalizovati se samo u jednom polju s toga se smatra da ako se već specijalizujemo u jednom polju da je bolje da učimo predmete usko vezane za sami smjer koji pohađamo. Svestransot se više ne nagrađuje i zato smo izgubili smisao za povezivanje naizgled nepovezivih predmeta. Ne razmišljamo dovoljno da pravimo poveznice između stvari koje su zamaskirane različitostima i ne vidimo smisao svih trinaest predmeta što uzročno-posljedično dovodi do preispitavanje školskog sistema koji nas podstiče da budemo drugačiji. Razmišljajući više o ovome, shvatila sam da životna škola koja je toliko uzdizana u današnjem društvu nije specijalizovana u samo jednoj vrsti izazova i testova, ona pred nas baca poznato i nepozanto, ono u čemu smo dobri ili ne... Kada vrijeđamo školski sistem i njegovu svestranost, ne obaziremo se na ono šta nas on uči, a to je kako biti svestran u životu.
Michel de Montaigne (francuski filozof šesnaestog stoljeća) u svom eseju "Lažno znanje" opisuje upravo situaciju u kojoj se mi nalazimo kao društvo. Škola danas podstiče suhoprano učenje i ocjenjivanje površnog zanja naučenog na pamet koje će se zaboraviti uskoro. Zato danas dovodimo u pitanje da li se treba učiti i ići u školu kada postoji životna škola.
Škola treba da nas uči o ljepoti života i njegovoj svestranosti, o tome kako živiti, a ne ižvljavati život te sposobnosti kritičkog mišljenja jer je znanje naša moć. Odupiranjem od znanja i škole vraćamo se u srednji vijek i postajemo lako izamnipulisani lažima koje nam se predstavljaju. Kada se znanje ostavlja po strani i kada ljudi izgube moć kritičkog mišljenja onda je društvo zaista propalo.
Ali opet, ko sam ja da pričam o tome "Zašto su zavjese plave?".