Svi kažu da je odrastanje najljepši period našeg života, da smo tada bezbrižni i da možemo raditi šta nam je volja. Kao mala djevojčica oduvijek sam se pitala kakve to probleme imaju stariji, pa nam govore:"Bolje za vas da ste djeca, vidjet ćete šta vas čeka kada dodjete u naše godine." Zbunjeno bih ih gledala, onako nevino i naivno.
Šta li je to toliko strašno u sazrijevanju i starenju?
Samo se godine broje, a ti i dalje možeš da plešeš kao dijete, pjevaš i igraš se žmurke.
Valjda, možeš.
Rekla bih im da se sve nastavlja onako kako je i ranije bilo.
Da je u redu ustajati u 6 ujutro radi najdražeg crtića, ili da još uvijek mogu da uzmu omiljenu bojanku i da ju cijelu oboje flomasterima, vodenim bojama ili temperama.
Tad' su mi se svi nasmijali, rekoše mi: "Dijete drago, kad si veliki, ništa od navedenog nije zanimljivo, ni za šta nemaš vremena i trčiš tamo-vamo, ganjaš se s tim istim vremenom"
Kako je moguće da odrasli i kada narastu ne gaje dijete u sebi? Onda sam im dala jos više razloga da nikad zapravo ne postanu veliki. A šta je sa školom, upitam ih? Zar nije lijepo ići tamo, družiti se s vršnjacima, dijeliti užinu i još pored svih tih zanimljivih stvari, naučimo nešto korisno.
Mada uvijek ima onih učenika koji će reći da je škola, gubljenje vremena.
Ona je učiteljica života.
Najljepša sjećanja nosim upravo iz nje. Evo prisjetih se, kako je jedna učenica iz mog odjeljenja uvijek znala reći: "Nije učenik onaj koji nikad nije dobio jedan." Slatko bi joj se svi nasmijali, doista je bila u pravu.
Trebamo da padamo, ali poslije svakog pada i da ustanemo, da se nosimo s posljedicama koje zaslužimo i svakog dana budemo sve jači. Znam kako je dobiti najbolju, ali i najgoru ocjenu i ponosim se s sobom.
Maloj meni, škola je uvijek bila mjesto duševnog odmora, dok sada kada idem u srednju školu, dođu dani i kada mi se ne ide. Kad' sam neraspoložena, nisam spremila grapo za ispitivanje ili jednostavno nije moj dan.
Sjećam se i dana kada je bilo iscrpljujuće to što ne mogu da zapamtim lekciju koju već sutra izlažem, pa me je to naučilo da ne spremam dan prije ono što mogu ranije, te da se ne skrletim i ne liječim frustracije na sebi, zbog tog'.
Ali sve je to lijepo i prolazno.
Prođe, kad tad.
Pa žalimo... umjesto da uživamo dok još traje.
Svaki put i kad poželim da odustanem od nečeg, sjetim se kako mala JA, ima ogromne snove. I ne želim da njoj uskratim sve ono lijepo što tek treba doživjeti. Želim joj dopustiti da i dalje uživa u biologiji i da upiše fakultet koji smo zajedno sanjale.
Da ono što joj ide gura naprijed, a ono u čemu je manje dobra nekako vuče, ali da nikad ne bude time opterećena. Da spozna da nikad neće znati sve odgovore i da i ne treba da zna sve. Danas je općenito vrijeme jako ludo. Sve više generacija želi da se osamostali i da ode od svojih roditelja, i ako su bez njih samo prah i sijena.
Imam 17 godina i vjerujem da za svaki uspjeh koji sam ikada postigla sam sama zaslužna, ali da nije bilo mojih roditelja i sestara, kao svakodnevne podrške, ne bi bila ovo sto sam danas. Želim da poručim svoj djeci ovog svijeta, svim mamama, tatama, onima koji se osjećaju sami i nesretni, onima koji cvjetaju od ljubavi... da nikad ne trebate do kraja odrasti, onima koji misle da njihovo vrijeme nije došlo niti će ikad, grdno se varaju.
Radite na svojim snovima i unaprijeđujte sebe.
"Sve što možeš zamisliti, možeš i ostvariti."