Ponedjeljak, par minuta prije sedam sati ujutru dok se još sunce nije pojavilo na plavetnilu neba, nevoljko gasim alarm iritantnog zvuka na mom telefonu. Znam da moram što prije da se obučem i spremim knjige, sveske i ostali pribor u ruksak za početak radne sedmice i još jedan školski dan u ovom polugodištu. Prije nego što odem u školu, svratiti ću do jednog kafića koji se nalazi nekoliko desetina metara od moje zgrade a tačno na pola puta do škole, kako bih sa svoja dva druga popio jutarnju kafu. Iako bih najradije ležao još malo pod toplim pokrivačem, raduje me što ću već za desetak minuta izaći i udahnuti hladan vazduh jer znam da me za samo par minuta čeka prepričavanje dešavanja tokom vikenda, zezanje sa društvom i smišljanje novih ludorija koje ćemo raditi tokom sedmice. Također, unaprijed znam da će mi današnji dan u školi biti poprilično stresan, zbog usmenog ispitivanja iz geografije koju nisam najbolje spremio. Nikada nisam volio taj predmet i nisam razumio zašto moram znati gdje se koji proizvodni pogon nalazi u Bosni i Hercegovini, koja je nadmorska visina Dinarida ili koliko ovaca ima na Novom Zelandu. Takve stvari mene nikada nisu zanimale već sam bio više zainteresovan za matematiku, fiziku ili informatiku i bez puno muke sam, još od osnovne škole, mogao riješiti svaki zadatak i vrlo brzo logički povezivati stvari. Rad sa brojevima za mene jednostavno ima smisla i kroz moje školovanje, a pogotovo kroz ocjene u dnevniku, se pokazalo da sam prirodno nadaren za ove oblasti. Pa ipak, moram učiti i sve one društvene i jezičke predmete koji me ne interesuju, kako bih već za godinu dana imao dobar prosjek ocjena da upišem neki tehnički fakultet i postanem inžinjer o čemu sam oduvijek maštao. Na ulasku u kafić, već vidim par zauzetih stolova i meni vrlo dobro poznata lica kako iz mog odjeljenja tako i iz drugih razreda i generacija. Ovaj lokal je naše omiljeno mjesto okupljanja i prije početka nastave i nakon napornog školskog dana, ali i tokom nastave kada pobjegnemo sa nekog časa i radije sjedimo u izlogu staklene bašte uz poprilično lošu kafu koju izgleda samo mi volimo i posebno uživamo u svakom otpijenom gutljaju. Nakon samo pola sata, već je vrijeme da krenemo prema školi kako ne bismo zakasnili na prvi čas historije kod profesora koji vrijedi za najstrožijeg u čitavoj školi. Iako bih vrlo rado ostao za ovim stolom još tih četrdeset i pet minuta, moj najveći motiv da odem na čas je to što znam da ću na drugom spratu, ispred kabineta 'B3' vidjeti Amru, djevojku koja je od mene starija godinu dana i koja ima najljepše lice koje sam ikada vidio. Već mi srce ubrzano lupa i dodatno mi grije tijelo na ovim niskim decembarskim temperaturama, pa ubrzavam korak i požurujem svoje drugove pod izgovorom da ćemo dobiti neopravdani čas zbog minute kašnjenja. Prava istina je da će možda Amra već ući u svoj kabinet, sjesti na svoje mjesto u zadnju klupu u redu uz zid i da ću ostatak dana morati između časova da idem na suprotni dio zgrade kako bih je vidio. Ovaj čas dosadne historije mi je jedina prilika kada smo Amra i ja na istom spratu i kada nas samo troje vrata učionica dijeli jedno od drugog. U školu ulazim trčeći, tri-četiri minute prije zvona i jednako tako, preskačući i po tri stepenice dolazim na drugi sprat i pogledom pratim samo jedan uvojak njene kose, koji joj pada preko ramena i crvenog džempera dok ulazi u kabinet i za sobom zatvara vrata. Nema veze, pomislim dok usporavam korak i već u glavi smišljam strategiju da je kao slučajno sretnem na nekom od sljedećih malih ili velikih odmora. Na današnjem času historije, profesor nam je govorio o balkanskim ratovima, crtao po tabli mape, strelice koje pokazuju smjera kretanja vojnika i velikim, teško čitljivim slovima ispisivao najbitnije pojmove. Da budem precizniji, profesor je govorio, crtao i pisao svima u razredu osim mene, jer sam ja većinu časa sam sa sobom igrao 'iks-oksa' na zadnjoj stranici svoje sveske, koja mi je uglavnom samo za to i služila. Ostatak dana bio je poprilično dosadan - na času matematike sam dobio ocjenu pet za najbrže urađen zadatak a na fizici sam uspio od tri različite formule da izvedem jednu, koja se može primjenjivati za različite tipove zadataka i konverzije mjernih veličina. Već je prošlo podne, posljednji čas za danas je čas bosanskog jezika i književnosti, gladan sam i umoran i jedva čekam da izađem iz ove zgrade, da udahnem svjež vazduh i osunčam svoje lice na zubatom suncu koje boji dan prelijepim žuto-zlatnim bojama. Sutra me ponovo čeka isti jutarnji ritual, ista kafa, izlog i društvo, par dosadnih predmeta i par onih u kojima uživam, neki strogi profesori i profesorice, oni drugi koje sa zadovoljstvom slušam dok predaju svoje predmete i svo svoje znanje nesebično nastoje prenjeti na učenike. Čeka me i Amrino lijepo lice i plavi uvojci od kojim mi zastaje dah, što mi donosi neku istovremeno čudnu i ugodnu nervozu. Sva ova osjećanja koja doživim u tih pet do šest sati od ranog jutra do popodneva, ono su što čini moju školu i svaki moj dan u njoj posebnim. Škola je za mene kao neki rolerkoster emocija, neko mjesto na kojem se iz časa u čas smjenjuju i radost i nervoza, i umor i energičnost, i dosada i uživanje, ali i leptirići u stomaku i razočarenje. Školu vidim kao fabriku i dobrih i loših uspomena i kao mjesto koje mi daje priliku da u budućnosti ostvarim sve ono o čemu sam kao malo dijete sanjao. Iako sam poprilično nezadovoljan time što moram da slušam i da učim predmete koji me ne zanimaju, samo da bih dobio dobru ocjenu, raduje me kada vidim da moji drugovi i drugarice iz razreda u tim istim predmetima uživaju i uspjevaju, baš kao što i ja uživam i uspjevam u računanju, programiranju i svim onim naizgled komplikovanim formulama. Uskoro će mojim srednjoškolskim danima doći kraj, krenut ću putem akademskog obrazovanja u profesionalni svijet odraslih i raduje me to što znam da će mi moja srednja škola dati dobre temelje za sva nova znanja koja ću usvojiti i što će mi svaki dan proveden u njoj, svako rano ustajanje, svaki stres, leptirić u stomaku, svaki osmijeh i svaka suza biti samo jedna od karika u ličnosti u kakvu ću za par godina izrasti.
