U srednjoj školi, tonem u san, kosa mi prekriva lice, oči se nježno zatvaraju.
Šta bih ovaj put sanjala? Da li se radi o neuspjelim ljubavima, o dečku? U srednjoj školi, uvijek bih izbijala šalu, uvijek sam izvijala usne. Uvijek nasmijana i uvijek sretna. Ali nekad bljesak bijelih zubi ne može do kraja oslijepiti istinu. Šta je izazvalo moj osmijeh, zadnji put? Da li je to bila ljubav, stalno slanje poruka... ili nikad ne odgovara? Možda mjesecima nismo razgovarali. Možda je moja sreća otišla s njim, i prati ga, ali ne bih mu je nikad oduzela.
Oči mi sijaju, moj osmijeh od uha do uha i moje srce kuca ritmično. U srednjoj školi, bila sam svjetlo dana, bez obzira na sve. U srednjoj školi, pričali bismo priče. Na svakom ćošku druga priča, vatra koja samo čeka da bude rasplamsana, trač. Sanjala sam, smijala se i pričala svoje priče. Ali to su samo snovi, to je lažni osmijeh. Govorili su mi da nosim roze naočale, ali možda su te naočale jedino što me drži dalje od crnih naočala. Možda su roze naočale nit za koju se držim dok visim sa ruba litice do kojeg sam sama, tako bezbrižno, odlutala. Govore da su to naočale zbog kojih ne vidim realnost, ali možda želim da napravim novu realnost, kako bih ovu iza naočala ostavila iza sebe, kako bi ta realnost pala umjesto mene. Srednja škola je „vrijeme našeg života“, gdje je knjiga matematike važnija od mentalnog stanja. Jedino mjesto na kojem se piše milion definicija, gdje se rješava milijardu jednačina. Ne uče nas kako da riješimo svoj život. Srednja škola je samo još nekoliko godina bacanja noževa.
Kažu: „Što pametnija glava, to lakše leđima.“ Zašto nam onda u školi glavu pune više brigom, nego znanjem? Zašto je onda glava na našim ramenima toliko teška, malo joj fali da pukne, ili eksplodira?
Najdraža školo, ti misliš da si naš najljepši san, naša blagodat, naš drugi dom, a ja te osuđujem da truneš u ljudskom paklu svom. Možda si dala, dala si i uzela. Pojela si mi srce, izazvala da se moje tijelo potrese, povrijedila mi misli i dovela me do ludila. Izbijaš bol u strašnoj sreći. Rasplakala si me, natjerala me da poželim da umrem i očekuješ da hodam sa okićenim šeširom i šljokicama s kojim prekrivaš rane koje si mi nanijela? S maskom osmijeha? Usuđujem te da pogledaš kroz moje oči, ne kroz naočale koje nosim, kroz oči. Napravi dva koraka u mojim cipelama i osjeti svakodnevnu bol u mom pulsirajućem umu. Ti si kriva za moju bol.
Kakav je ovo svjež pakao? Svaki septembar novi krug. Pročitajte i naučite. Ovo nije moja ideja blaženstva. Ovo nije mjesto o kojem sam sanjala, mjesto gdje me učitelji razumiju i na poseban način prenose znanje, a ne u prazno pričanje bezvrijednih činjenica iz udžbenika koje mi nikada u životu neće biti potrebne. Mjesto gdje ću napokon moći biti svoja osoba, bez osuđujućih pogleda ostalih. Ali takva škola je samo moja utopija, neostvariva je. Očekivano najbolja vremena naših života pretvaraju se u najgora. Uravnotežujući svoju sreću sa zlom, popularnom i mršavom, čak i danima gladujući, jer je ona sebi kupila najnovije hlače, a veličina je premala. Sjećanje na sve što osoba kaže o vama, sjećanje na poglede koje ste dobili u hodnicima dok žurite na nastavu. Očekivanja. Očekivanja. OČEKIVANJA. Dolaze kao mrvice, nikad dovoljno specifične ili jasne. Savršena slika učenika je slikana bojama krvi, znoja i suza. Jer, ako nisi u svemu najbolji, nisi savršen, a ako nisi savršen, ne možeš se porediti.
Zvonilo je, vrijeme je za test. Ruke mi se tresu, lice mi obliva znoj. „Šta ako zablokiram?“, „Šta ako bude baš ono što nisam učila?“. Boli me glava, boli me stomak, želim da idem kući, želim van iz ovog pakla. Pitanja nisu dozvoljena. Sam si sa sobom, sve što si uradio i nisi, niko ti ne može pomoći. Treba ti dobra ocjena. Broj u dnevniku, broj kojeg čine svetim, jer je presudan za tvoju budućnost. A možda preuveličavam, jer su svi problemi srednjoškolaca samo u njihovoj glavi, „nisu stvarni“.
Koliko nas škola može učiniti običnim. Uzima sve vaše vještine, inteligenciju, sposobnost i kapacitet. Test, naravno, pitanja sa odgovorima od A do D, slovo koje odaberemo će odrediti šta im značimo. Dugoročno će nas definisati i može nam preokrenuti cijeli život. Jer u školi je sve o tome šta ti "znaš" iako ih je briga da li razumiješ ili pamtiš. Neispavane noći, provedene pokušavajući zadiviti učitelja koji nas je obilježio zbog jedne greške, i tako će nas pamtiti zauvijek. Rijetki su pravedni. Učitelji tajno biraju favorite, vode se prema mišljenjima nekoliko ljudi umjesto svih zajedno. Ali ne, moram se prilagoditi, uklopiti se u društvo.
Uniforma, red za ručak. Ispiti koji su i dalje zastrašujući, sve su bliže. Preopterećenost, raskid sa prijateljima. Vratite nam naše živote, vratite nam djetinjstvo. To je odrastanje, kako čudna riječ, odrastati. Duboko udahnite dok prolazite kroz vrata. Oči gledaju, sve gledaju ali ništa ne vide. Odluke i izbori, uvijek na putu, utičući na budućnost, iz dana u dan. Dosadno... želim samo da plačem. pritisak da dam sve od sebe. Ali znam da nikada neću biti tako dobra kao ostali. U srednjoj školi sve je test.
Škola je za nas svakodnevna rutina. Čak i kada sunce još nije izašlo, evo nas, budni smo tačno u 5 ujutro. Roditelji kažu: „Škola je odlična!“, a kod nas oči poluotvorene, podočnjaci tamni. Umorni smo, iscrpljeni. Razočarani i uznemireni, a prošle su tek dvije godine. To su duge noći u kojima uopšte nije bilo spavanja. Ali isplatit će se, zar ne?
Srednja škola, u kojoj dan nikad ne završava, mjesto gdje prijatelji postaju neprijatelji. Srednja škola, mjesto gdje je „ljubav“ preiskorištena riječ. Srednja škola je pakao, i zauvijek će ostati pakao.
Kada ću se probuditi iz ove noćne more? Želim van.
A riječ „ja“? Može li se ta riječ koristiti u rečenici? Postoji li način da se riješi?