Kad pogledaš tu pustu ali dragu ti prošlost, samo vidiš gomile lica, koja samo prolaze. Samo idu i idu. Neko sijed, neko crn, neko plav. Valjda nas samo boje kose razlikuju. Pogledaš odraz u ogledalu shvatiš da nije više isti, skoro pa ne možeš poznati vlastito lice. Sad smo stariji, iz dana u dan, i godine u godinu. Jedino čega se sjećam su klupe, školske klupe. Tek napravljene, nove, imale su miris mladosti. One iste stare zelene table, a na njima ispisana bijela slova. Poslužile su generacijama, osvjetile tolike odgovore, vidjele i čule toliko petica i jedinica. A sad polako tonu u san. Polako predaju svoje smjene. Dotrajale, nisu više toliko nove i lijepe. Valjda kao i mi. Ali na njima će zauvijek ostati isti potpis, moj potpis gdje piše "VOLIM TE". Možda su stare i dotrajale ali i dalje pričaju priču. I nisu stale, neće završiti sa pričanjem. I dalje one osjete parnice urezane, natpise, crteže, priče, tračeve, samo sad šute i tonu u san u Građevinsko-Geodetskoj školi.
