31. januar
Usnu opet onaj san koji stvara osjećaj tjeskobe i razara mi dušu. Osjećaj koji me potpuno ispunjava, a pomalo boli. Sanjam svoj "IV(f )". Kroz san želim da vam ispričam kako je to jednom učeniku u srednjoj školi.
“A ovako je počeo”…
Sunce svojim zrakama uljepšava dan, a tamo negdje čuju se stihovi koji nose riječi svuda oko mene – "čije noge danas nikuda ne žure, one sto su jedva stigle do mature". Haljine svih nas padaju na pod, a čini mi se kravate svakog druga čine posebnim. Kako lijep prizor, duša da se nasmije. Znala sam da za taj rastanak i tu bol anestetika nema.U srcu odjednom zaigra čežnja da se povrati staro, kao što ta čežnja biva ona pored Gimnazije. Čekala sam taj dan, a nisam ni znala da čekanje odlaže konačni krik sudbine. Mogu li sada da spomenem osjećaj o prvim koracima, čini mi se onim najtežim? Da li sam tad izgubila vrijeme sjedeći u školskoj klupi,ili vrijeme vježbajući matematiku?
Da li sam pretjerala žaleći se roditeljima kako mi je teško u prvom razredu, i pričajući im o tome kako se ne mogu navići na nešto novo za mene. "Per aspera ad astra". Bio je treći čas latinskog, a tek sada znam šta ustvari znači "preko trnja do zvijezda". Tek sad, gledajući kako prolazi i ova četvrta godina jednog poglavlja.
Vraćam se na početak.
Šta je sa onim prepisivanjem na času? – nikada nećeš znati sve odgovore, rekli bi.
Bježiš čitav dan sa nastave – zabava ne staje ni u tridesetoj, ponovili bi.
Učenici na času farmakologije ponavljaju toksikologiju za redom tri puta – hrana poslije 18 sati ne deblja , izgovor traže.
Nisi aktivan na času – moram biti malo manje glasna, da bih bila zanimljiva, dodaje drugarica Ilhana iz klupe.
4 neopravdana – molimo za malo manje bora da budemo mladi, naglašava Emelin.
Svi smo više od svog hobija,od izdvajanja, više od pripadanja. Svi smo više, čak i onda kada povjerujemo savjetima modnog časopisa i suludnoj dijeti bez ugljikohidrata. Evo zatvaram jednu stranicu svog školovanja,znajući da nisam mogla stvoriti razna pitanja u svojoj glavi tokom prvog razreda o obrazovanju. Sada su stvari drugačije, možda sam ipak naučila da bez ljudske intervencije i znanja, planeta bi vjerovatno nastavila da se mijenja i razvija tokom vremena. Klima bi se promijenila, uzrokujući da neka područja postanu toplija ili hladnija, a nivo mora može porasti ili pasti. Moglo bi doći do prirodnih katastrofa poput zemljotresa, vulkanskih erupcija, što bi moglo doći do same katastrofe. Zar to nismo učili u skoli? Jesmo. Možda smo baš mi generacija za promjene, ona koja svojim mladenačkim revoltom može reći „Dosta!“ i krenuti ispočetka, pa spoznati da su staze obrazovanja ispred nas, bez pitanja da li mogu svi ići njima. Sve stvari učimo u ime ljubavi. A da pitam šta je sa romanom "Namjerno zanemarivanje"? – zar to nije još jedan roman koji nam daje pouku, da onda kada se uplašimo, postajemo drski? Svaka knjiga zajedno sa obrazovanjem ostavlja nam trajan dojam.Navikla sam da knjige smatram hranom ljubavi, ali ako je to tanka vrsta sklonosti, uvjerena sam da će ju jedan dobar sonet potpuno “izgladniti”- kao što reče Jane Austen.
Ne gledam čudno onog ko mi spomene riječi “Zločin i kazna. (“Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti, zašto? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti) Da li su ovo obične riječi? Zbog čega se ovaj roman čita u svakoj školi? – zbog toga što svaka riječ nosi svoju “dubinu”.
Tako kroz tu dubinu jedan san mi dokaza da se bliži kraj i da ipak nisu uzalud potrošeni časovi matematike, zbog toga što ne moram da razmišljam da li je 2+2=4. Isto tako ne moram da zastanem i da čekam da mi neko kaže kako glasi pravilo “Pitagorine teoreme”.
Moram da kažem da sam naučila da pročitane knjige govore mnogo više od serija,filmova, igre, i onog vremena kojeg smo proveli u kafiću, prije nastave. Kažu bilo je teško. Ali zar sve ono što je teško na kraju ne vrijedi? Vrijedi li? Itekako.
Naučiš da kako god i gdje god krenemo, stići ćemo nekud, i šta god budemo bit ćemo neko. Riječi koje ću nositi kroz čitavo obrazovanje,kao i ovaj san ne(dosanjan).