Ovo ti pišem, čitaoče, jer nemam kome drugom. Pišem ti masnom tintom koju čuvam već godinama od zaborava, a naliv pero je priča za sebe. Njega sam na poklon dobio za rođendan, ne pamtim koji, ali ga čuvam kada god se tebi jadam o svojim životnim pričama. Pričama koje ne pričam nego koje pišem svaku noć prije nego što utonem u san, pa negdje daleko, daleko, zalutam. Donosim ti priču, vjerni čitaoče, koju sam dugo vremena čekao da zapišem. Jer, kako stariji kažu: "Ako ne zapišeš, kao da se nije ni desilo." Želim da je sačuvam, da je poklonim nekome u amanet, slučajnom prolazniku, putniku namjerniku, svojoj prvoj ljubavi za koju samo rijetki znaju. Ovo sam jedne kasne večeri pisao dok nisam imao ploče da ih na gramofonu zavrtim, pa je pomalo stilski čudna. O da, nadasve čudna. Ne zamjeri mi ako nešto ne budeš razumio, to je moja mala enigma. Ipak, znam da će vjetrovi nanijeti ovu hartiju na tvoj prozor okićen kaćunima. Ako tako treba da bude, evo ti ga, pa se kopeljaj s njim. Izuči ga, poruku mi ne ostavljaj.
U nastavku pišem:
Malo je škakljiva ova tema za nas đake. Kad god nas neki profesor pita, igrom slučajeva što se baš danas zadesilo u školi, kako smo raspust proveli, da li smo uživali u ovo malo snijega što je pospadalo sa planina, mi samo glavom damo potvrdan odgovor, pa nazad na lekciju. Jer štivo se učiti mora, koga briga za raspust?
Već tu shvatam da nikome zaista to pitanje nije bilo bitno. Sjećam se baš, kao kroz maglu to pamtim. Moram ti tu angedotu, čitaoče, ispričati. Znam da ćeš je preskočiti i zaboraviti poput snijega sa planina koje maloprije spomenuh, koji se već sada po ulicama topi i stvara pljace koje redovno privlače moje tek namazane čizme. No, čitaj, poklanjam ti je.
Pitala me jednom profesorica: "Ispričaj mi ti, da, da, ti u kariranoj košulji sa tregerima, kako si proveo ovaj zimski raspust?" Pun sreće, jer me neko nešto pita, odgovaram: "Super mi je bilo, hvala Vam što pitate. Zaista to cijen.." Prekinula me je u sred riječi, pa nastavila dalje sa lekcijom.
Ko sam, šta sam, čime se bavim i čime se ne bavim nikoga ne zanima.
To je u osnovnoj školi bilo, za to ne marim više. Rado se prisjetim onih lijepih trenutaka kada nisam morao bradu sa žiletom patiti da bih svakome udovoljio i bio u kalupu društva iz kojeg se, pobogu, nije smjelo izaći. Ružne trenutke samo prelistam, pa dalje čitam što sam pisao nekada davno.
Sada je malo drugačije. Sada više ne nosim tregere. Veliki sam, brada je već gusta. Mnogi mi daju na taj životni konto još nekoliko godina, a ja sa smiješkom odmahnem glavom i kažem im da nisu u pravu. Sada sam često u kaputu kojem se često zadesi neka slična situacija iz osnovne škole.
Da nastavim sa temom o kojem ti već satima pišem, a nikada da završim. Moje prijatelje i mene stalno u kući susreću roditelji sa raznoraznim pitanjima o školi. Od silnih pitanja, samo dva pamtim. Prvo je: "Jesi li ponio kakvu ocjenu sa sobom ili si praznih ruku došao?" Drugo pitanje predstavlja zaključak kada odgovorim negativno na prethodno postavljeno, pomalo sarkastično, a glasi: "Što ideš džaba u školu? Idi samo kad treba kakvu ocjenu pokupiti!" Rado bih ja, vjeruj mi na riječ, ali ne može tako.
Kad smo kod toga, veliki problem te zajednice jeste što se đački obraz gleda kroz prizmu ocjena. Što je ocjena veća, obraz je čišći i status je veći. Iako nam govore da ocjena nije mjerilo znanja, nego stepen zagrijanosti stolice i malo sreće, skoro pa uvijek nam uslijede prijekorni pogledi roditelja, profesora ili rodbine koji nam govore da se učiti mora. Pri tome još često, onako neformalno, kroz priču provuku da "nema hljeba bez motike". Ovo bih rado uporedio sa knjigom što nosi naziv "Zločin i kazna". Jer, za roditelje, zločin bijaše neučenje, a kazna jedinica.
Drugi problem koji se uz prvi veže poput pertli jednu za drugu, jeste to kažnjavanje sa lošim ocjenama. Nisam neko ko uči za ocjenu, nego za sebe. Učim za sebe da ti mogu pametovati o raznoraznim temama, čitaoče. Da ti nebrojeno mnogo pojmova spomenem, a ti da u čudu ostaneš i da se moja mala enigma ostvari. Mnoge pojmove sam ostavio u glavi kroz moje školovanje, to se mora priznati. Znam ja i kad su bili ratovi, znam i zašto su vođeni. Znam kako funkcioniše geografska karta. Znam ja kako ćelija izgleda i zašto je baš tog oblika kakvog jeste. U svemu tome, problem se javlja u neznanju svakoga od nas, a spektar znanja se sumira u čistu sreću jer pamtimo datume ili tome slično. Jer jedinica je uvijek bila upečatljivija od petice, zar ne?
Treći problem koji se javlja u našim školama jeste taj monotoni način učenja. Zašto historiju ne bih pamtio uz pomoć karte koju imamo okačenu u istoimenom kabinetu? Zašto države svijeta ne bih pamtio po njihovoj kulturi i tradiciji, nego moram znati gdje se tačno nalazi? Zašto ne bih pamtio nekoga ili nešto po slikarima, piscima, naučnicima ili herojima? To je šarenoliko i u očima mi se javljaju samo najljepše slike koje mogu zamisliti.
Ipak, u svemu tome, ima i dobrih stvari. Škola i njene učionice nikada nisu bile crnilo. Volim Džamonju, ali nisam crnjak. Volim iskrenost što može parirati sa objektivnošću. Volim se ja lijepo spremiti za školu. Uljani parfem na vrat, čizme koje su naučile vješto zaobilaziti prljavu vodu po ulici i kaput kojem rukavi vise dok hodam prema školi. Obučem se, pa krenem polako, ne žuri mi se nigdje. Volim to što sretnem svog profesora, pa umjesto hladnog pozdrava da mi kaže da izgledam starije za svoje godine. Volim to što nas uče da svakoga poštujemo. Volim to što su bonton i obraz ispred svega, pa nek' padaju ćuskije. Volim kad me neko pohvali zbog muziciranja, sporta ili pisanja u slobodno vrijeme.
Volim ja to, a znam da vole i oni. Vole kad im osmijeh damo pa ga ljudski zagrle. Što smo im mi, njihovi učenici postali poput čeljadi pa nas savjetuju i kad zvono kaže da je čas gotov. Pa, čovječe, poslije loše ocjene nas ohrabruju da sljedeći put izađemo pred tablu kao pobjednici! Kao da smo svijet osvojili! Jer, njima je svijet naše znanje. Njima je svijet naša sreća i uspjeh. To znam, to sam hiljadu puta vidio u njihovim očima, pa i u onim najtamnijim.
Eh, olakšao sam dušu, kamen sa srca mi je pao. Tereta na plećima više nema, sve sam ti ispričao. Dragi moj čitaoče, vrijeme je da se na počinak ide i da gasim svijeću koja se već odavno ugasila. Sutra ću ti se javiti opet, sa istom tintom, ali drugom hartijom i drugom svijećom. Ti ne zaboravi ovaj moj hir, što predočih u spis, pažljivo odložiti negdje u stranu kao da ćeš ga opet čitati, a znaš i sam da nećeš. Budi mi dobar, moj čitaoče, čuvaj mi se. Teška vremena idu, a samo se znanjem boriti možemo. Pa neka ničega nemamo, znanje je naše i znanje je osvojeno. Toga uvijek treba. Zato, uči da razumiješ. Poštuj svakoga. Osmijehni se svakome. Ne daj da ti na čast neka sitnica udari. Ali, na kraju dana, samo čuvaj obraz, pa kada bi ćuskije padale.