Moja školska priča

15.01.2023
Nejra Pašić

Moja školska priča

Rad pristigao na konkurs Iz ugla ili ćoška: moj pogled na učionicu

Svi kažu to je ustanova za odgoj i obrazovanje. Moja škola za mene znači puno više. Neću pisati ono klasično divna, bajna, sjajna... Biti ću iskrena. Moj stav prema školi oduvijek je bio isti, ona je nešto važno, ogromno..za mene životno bitno. Moja kolijevka znanja bila je baš moja “ Osnovna škola Kaćuni“. Moje utočište kad sam bila sretna i kad sam bila tužna. Kad sam se grohotom smijala i kad sam suze ronila, i kad sam nervozna i tužna bila, i kad sam ljuta i srdita bila. Moja škola bila mi je i ostala prekretnica i pokretač za sve važno što mi se u životu desilo. Glavni pokretač sam zapravo sama ja, i to najviše zavisi od mene. Ukoliko u bilo kojem trenu stanem, ili počnem sporije okretati pedale mog bicikla, zvanog život rizikujem da sve izgubi smisao. Rizikujem da ostanem bez očajnički željene mogućnosti za uspjeh i ostvarivanje mojih snova. Ako budem još vrijednija, spremnija, i ako budem što brže okretala pedale tog mog bicikla, uspjet' ću, ostvarit' ću svoje snove sebi i, sutra, svojoj porodici priuštiti bolji život. Naravno, taj cilj sa sobom nosi i prepreke... Kad malo bolje razmislim...moja škola je bila skupa sa mnom u svakom trenutku mog života. Ona je sa mnom prošla i prvu peticu, i prvu simpatiju, prvu zaljubljenost, prvo ljubavno pismo i pjesmu. Ona je moj vjerni prijatelj u čijem sam zagrljaju mogla pronaći utjehu kad' mi se desi nešto loše. Vrlo često se natjeram na razmišljanje o školi, i tako shvatam...Ona je moje mjesto odrastanja. Počevši od vrtića, predškolskog, osnovne, pa sad i srednje škole, a kasnije nadam se i fakulteta. Moja škola je moje mjesto učenja, mjesto sticanja novih znanja i vještina, druženja, prijateljstva, sticanja novih prijatelja, ali i neprijatelja. Moja škola za nekog predstavlja samo jednu veliku zgradu. Da, to jeste jedna velika zgrada, ali ona s dušom. Ona u čijim učionicama odzvanjaju zvukovi smijeha i graje tek male, tako nevine djece. Ona u čijoj dvorani smo prolili najviše kapi znoja radeći trbušnjake i sklekove. Ona u čijim hodnicima smo po prvi put istrgli našu ruku iz majčine trčeči ka prijateljima, i sporim koracima krenuli smo ka svome prvom procesu socijalizacije. Ona u čijim ostavama smo se skrivali od „velike djece“. Ona pred čijim zbornicama smo osluškivali roditelje dok pričaju s profesorima. Tu su, pak i naši hodnici i školsko igralište i kafić blizu škole... Ta mjesta su nam bila najdraža kad smo proživljavali naše prve „avanture“ dok smo bježali sa časa, jer trebamo odgovarati. Najdraža rečenica bila nam je „bolje neopravdani, nego jedan“... Tu rečenicu smo maksimalno iskorištavali, kad nam je trebalo naravno..a možda i kad nije. Tu je i ono jedno mjesto, svakom učeniku mrsko. Nema onih koji se nisu zatresli makar jednom na tom mjestu, ta kobna školska tabla. Profesori prozivaju, a mi svi u sebi molimo samo da ne izgovore naše ime... I baš u tom času, direktor pokuca na vrata. Svi odahnemo, jer nas je spasio. Došao je samo da nas posjeti, da vidi jesmo li svi zdravi, dobro, sretni i zadovoljni. Taj čovjek je bio onaj koji je u svima nama budio strah i trepet, doduše u nama koji nikad nismo imali nikakav bliži susret s njim.. Kad smo ga malo bolje upoznali, shvatili smo da je i on samo jedan običan čovjek, kao i svi drugi. I onda kad se zagledam kroz prozor, primijetivši naše profesore i školsko osoblje kako uređuju prostor oko škole, shvatam da je ona zapravo moj drugi dom. Iako toplinu pravog, istinskog doma nikad neće moći zamijeniti, taj osjećaj povezanosti i ljubavi nam čini da se osjećamo tako. I danas, škola za nekoga predstavlja nešto teško, neku muku, za mene je to baš suprotno. U školi se osjećam kao leptirić slobodan da leti od knjige do knjige i iz svake uzme po nešto. Naravno, osim perioda kada valjda „volimo“ ići u školu, i kada nam ništa nije teško..postoje i periodi kad nam se ništa ne da. Kada nam se ništa u školi ne sviđa, kada nas obuzme ogroman stres i kada nam više dosadi da sjedimo u stolicama preko pet sati. Od školskog osoblja očekujem profesionalizam i beskrajno razumijevanje. Želim da moje obrazovanje prođe u igri i zabavi više nego klasičnom frontalnom tipu nastave. Želim iznenadne opuštajuće igrice da se opustim između trigonometrije i složenih rečenica. Želim više znanja i informacija koje će mi koristiti u toku života. Postoje i one loše strane, one koje nam ne prijaju i ne idu u prilog. Trpimo ih nekako i ne dopuštamo da te neke negativne sitnice utiču na naš pogled i mišljenje o školi. Jer, svi znamo, mi smo glavni pokretači našeg života, našeg uspjeha i sve se nalazi u našoj glavi, našem mozgu. Mi smo ti koji se trebaju izboriti za inovacije i kreativne promjene u svim segmentima društva. Profesori su tu za nas, mi smo tu za njih, zajedno smo tim. Želim da moje vršnjakinje ne stupaju u rane brakove i da moji vršnjaci shvate da je svako zanimanje vrijedno i da je proces obrazovanja kroz koji prolazimo naš magični, i jedini put samosazrijevanja. Sve zavisi od nas, zato budimo oni pozitivni, oni koji svoje vrijeme traće na dobre i pozitivne stvari, oni koji mare za sebe, svoju budućnost i budućnost cijeloga svijeta. Jer ako ne brinem ja, ne brineš ti, kako će brinuti neko treći? Pođimo od sebe!