Zašto djeca ne vole ići u školu? To je vec teoretsko pitanje.Kada čuju pojam “škola”, to već budi u njima onaj osjećaj kada se ujutru rano bude, a u glavi im vec odzvanjaju glasovi one “sretne” djece koja bježe od svih problema u životu,od realnosti,samo da se jednom s prijateljem nasmiju. Za mene je škola duboko razmišljanje gledajući kroz prozor. Osjećaji. Šta su to osjećaji? Strah. Kakav je to osjećaj? Ona nemoć kada ustajem a osjećam kako mi noga drhti, i vidim hiljadu lica, očiju i čujem hiljadu glasova, i osjetim kako sve te oči gledaju u mene i kako svaki glas posebno izgovara moje ime.
Nemir. Osjećam nemir. Ne znam da li bih radije otišla iz ove učionice ili bih čitav čas gledala u jednu tačku sve dok mi i ta mala tačka kao i svako oko koje gleda u mene,ne postane ogromno. Da li ja kao učenica trebam tako da se osjećam samo zato što me profesorica prozvala da odgovaram? Svakom učeniku,i svakoj učenici želim nešto da kažem. Nije bitno da li će vas profesorica prozvati ili ne. Pozitivno razmišljanje je ključ koji otključava sreću u životu. Tražite zrno pozitive u svemu, čak i ako je nemoguće pronaći je,vjerujte u sebe i uspjet ćete. Takođe, mislim da škola ne treba imati samo predmete poput matematike i fizike, nego predmete,kao i profesore koji će uz pomoć psihologije ući duboko u mozak svih nas. Niko ne zna šta ja osjećam,baš kao što ni ja ne znam šta neko drugi osjeća, i ne mogu znati,i nikada neću znati dok mi ta osoba ne kaže šta joj je na duši, i od čega njeno srce vječno gori. Ali nismo svi isti,osobe koje su zatvorene i koje svoj problem ne kažu na vrijeme, isto tako ne znaju uzrok problema niti su našle rješenje, upravo takve osobe izvršavaju samoubistvo. Da, imam četrnaest godina,ali svijet je takav postao da mi djeca već vidimo i prolazimo kroz stvari koje samo zreliji mozak može shvatiti. Na ovom svijetu nedostaje osoba koje će nam svijet pokazati u bojama,a ne kao crno-bijeli svijet. Ne shvaćam zašto niko ne pomaže djeci koja su vec sa četrnaest ili petnaest godina umorna od života? Zašto svi gledaju samo na sebe? Gdje je nestala ljudskost? Nego, većinom svi kažete: ”Šta će biti kada budeš imala većih problema u životu” naravno, ne krivim školu za to, naprotiv, ali jedan od glavih razloga zašto je sve manje i manje djece na ovoj planeti je upravo maltretiranje u školi. Ako već profesori usavršavaju naše znanje, i ako dnevno od ponedjeljka do petka s njima provodimo minimalno pet sati, neka onda pričaju s nama, savjetuju nas, i najbitnije od svega da dokažu da nismo sami i da su nam podrška. Jer takve djece je na ovoj planeti, nažalost, i previše. To je jedno moje razmišljanje na času biologije, ponedjeljkom na istom mjestu, gledajući kroz isti prozor.