Moj pogled na učionicu

25.01.2023
Sarah Čankušić

Moj pogled na učionicu

Rad pristigao na konkurs Iz ugla ili ćoška: moj pogled na učionicu

Odlučila sam da ovaj sastav napišem potpuno iskreno. Da ostavim svoje iskreno mišljenje ovdje bez da razmišljam da li će se to nekom svidjeti ili ne, baš kao u učionici. U učionici se često trudim da napišem ono što mislim da bi određeni profesor ili profesorica željeli čuti jer na kraju dana pišem za ocjenu. Pisati i učiti ili uglavnom samo raditi stvari za ocjenu generalno je loše. Svjesna sam toga. Međutim, postoje stvari koje me u školi i zanimaju i koje ne učim samo za ocjenu već učim jer mene to najiskrenije zanima, kao npr. historija. Zato smatram da je jako bitno da djeca ili tinejdžeri uče ono u čemu su zapravo dobri i ono što im privlači pažnju jer će tako poslije u životu najlakše uspijeti. Naravno, postoje i trebaju postojati neki predmeti koji su obavezni koji će nam zapravo i poslužiti nekad čak iako nas toliko ne zanimaju. To su za mene lično jezici (maternji i engleski) i matematika. Smatram da je Amerika po ovom pitanju mnogo bolja od Evrope. Tamo tinejdžeri biraju većinu predmeta koje žele učiti i tako automatski idu u školu znajući da će tamo učiti ono što zapravo vole i da će za par godina raditi posao koji vole i za koji su se pripremali cijelo školovanje.

Jedno od čestih pitanja je da li je znanje koje škola pruža uopće bitno? Smatram da jeste, ali opet ne sve. Sad se tu opet vraćamo na predmete koji bi trebali biti obavezni jer npr. jezici su veoma bitni, prije svega maternji jer i dan danas nažalost postoje ljudi koji su polupismeni ili čak nepismeni. Onda dolaze strani jezici, najvažniji engleski jezik koji je danas po mom mišljenju neophodan. Danas bez engleskog jezika se možete teže snalaziti, edukovati, čak su vam i neke svakodnevne stvari otežane. Brojna svjetska literatura je na engleskom jeziku, brojna djela, knjige, filmovi itd. Ovde opet imamo drugo rješenje, a to su kursevi. Nažalost, nisu svi u mogućnosti priuštiti si kurseve pa nam je zbog toga tu škola bitna i na kraju može se reći i neophodna. Kao i sve u životu i škola ima svoje prednosti i nedostatke.

Smatram da škola pravi robote. Svi znamo kako roboti rade i funkcionišu. Svi oni rade isto na savršen način bez grešaka. To isto velika većina profesora očekuje od učenika. Savršen rad bez grešaka. Savršenstvo nije moguće i nedostižno je. Ne postoji savršen čovjek. Djecu i tinejdžere treba pustiti da rade i uče ono u čemu su najbolji i ono što ih stvarno zanima. Imamo npr. historiju, biologiju i geografiju. Rijetko ko je nadaren za sve od ovoga i nemoguće je biti perfektan u sva ova tri predmeta. Zato treba pustiti da tinejdžeri izaberu ono što ih zanima i ono o čemu će učiti s osmijehom na licu. Mislim da bi na taj način bilo više mnogo dobrih ocjena i manje izostanaka.

Zašto nemamo predmet koji nas uči lijepom ponašanju? Zašto nemamo predmet koji nas uči poštovanju? To bi po mom mišljenju bili jednako bitni predmeti baš kao i matematika i jezik. Džaba Vam što znate matematiku ako ste nekulturni. :) A nažalost, sve je više nekulturnih ljudi i djece.

Onda mislim da bi profesori trebali imati više nekih časova o tome kako zapravo treba biti profesor, dobar profesor. Najlakše je biti loš profesor, druga strana je ipak malo teža. Nažalost, sve je više profesora bez empatije. Međutim, sve se to da riješiti samo ako se nešto čvrsto želi.

Škola nije samo loša i nema samo loše strane. Tu je naravno i veeeeliki broj dobrih stvari. Prije svega socijalizacija. Jako je bitno kakvim smo ljudima okruženi i kako ti ljudi čine da se osjećamo. Škola je bitan faktor naših života po tom pitanju. U školi se najviše nauči raditi u timu, nauči se kroz neke radionice da treba imati toleranciju i da treba uvažiti svačije mišljenje koliko god se mi s njim ne slagali. Onda da ne govorim o broju ljudi koji nisu nepismeni baš zbog škole. Koja je na svu sreću obavezna jer da nije zamislite koliki bi tek onda bio broj nepismenih bar kod nas u BiH. Također, škola nam prezentuje neke najbitnije životne vrijednosti, prezentuje nam šta je pogrešno, a šta ispravno, šta je u redu raditi, a šta nije. Ipak na kraju dana 90% stvari koje danas znam, znam isključivo zbog škole. Pa čak i neke banalne stvari kao što je npr. čitanje i pisanje. Naravno, treba i spomenuti to što se sve više profesora služi tehnologijom (prezentacije, videi, slike, kvizovi...) za učenje. Uvijek je lakše i zanimljivije učiti kada se to prikaže kroz neki video ili sliku. Sve više profesora pravi kvizove kako bi kroz njih nekad nešto ponovili. I to je vrlo dobro jer tinejdžeri uče na neki njima zanimljiviji i nama "bliži" način. Izleti i odlasci u neke kulturne ustanove su, također, super. Kad tad predahnuti od učenja i obaveza nije loše jer kao što rekoh nismo roboti i ne radimo na baterije. No, nije loše ni pokazati nešto u praksi jer većinom svakako učimo teoriju koja nakon nekog vremena postane dosadna i naporna. Bilo bi super npr. u fizici (mojim najdražim predmetom :>) pokazati dosta toga u praksi kako to sve zapravo djeluje. Mislim da bi tada mnogo više učenika postalo zainteresovano za fiziku. Jer sve više i više učenika uči nešto, a ni ne zna šta uči. Nekada se i to i meni desi. Često znam učiti nešto, a ni sama nisam sigurna šta je to što učim i u šta gledam.

Kada bi to bilo zapravo pokazano u praksi mislim da bi bilo mnogo lakše i razumljivije.

Uglavnom, da sumiramo sve.

Škola nas velikom većinom oblikuje kao ljude. Smatram da naš uspjeh ne zavisi od škole, već samo od nas (bio on sa školom ili ne). Djecu ne treba tretirati kao robote i servirati im svima iste stvari, a zna se da nemaju svi iste kapacitete. Želim da škola za moje unuke bude ustanova u koju zapravo žele ići i u kojoj zapravo žele provoditi vrijeme jer uče ono što vole i žele. Ne želim da govore kako nažalost moraju u školu, želim da ih čujem kako govore da jedva čekaju ići u školu. :)