Moj san je prekinuo alarm u šest sati ujutro. Budući da je sredina duge Sarajevske zime, vani je još uvijek mrak. Ustajem nervozna i nenaspavana; pitam se zašto mi je alarm zvonio u tako rane jutarnje sate. Kada sam ugasila alarm, moje lice u mraku je obasjao ekran telefona, na kojem je velikim bijelim fontom pisao današnji datum – 30.1.2023.godine. Time je moja misterija od ranije bila riješena – danas je prvi dan drugog polugodišta. Danas je prvi dan odlaska u školu, nakon dugih mjesec dana raspusta, dakle mjesec dana odmora od učenja i neprespavanih noći. Nisam se mogla odlučiti da li mi je drago što sam ustala ili bih radije spavala još malo, ali u svakom slučaju se ostatak mog dana ne bi promijenio, jer je odlazak u školu jedna od rijetkih stvari u životu na koje smo primorani pod svaku cijenu. Šta je onda ustvari ta zloglasna škola ako nam je ona prijeko potrebna, no mi joj se ne radujemo, ali ipak nemamo izbora?
Kažu da je škola mjesto koje nas na svaki mogući način priprema za život, te za njegove uspone i padove. Od malih nogu nas uče da je to nešto što je dobro za nas jer će nam koristiti u budućnosti. Ja smatram da nas škola uistinu priprema za život, ali ne zbog toga što ćemo se, kako stariji kažu, pronalaziti u sličnim situacijama kao u životu- nije baš tako jednostavno. Priprema nas na jedan mnogo teži i bolniji način. Za život nas ne priprema zgrada škole, niti profesori, niti predmeti i stvari koje učimo. Za život nas ne pripremaju sati učenja izreka iz latinskog jezika, niti formule iz matematike i fizike. Za život nas priprema cijeli period našeg školovanja, tj. ljudi u njemu. Kroz taj naizgled kratki period, od 4 zapravo jako duge godine srednje škole, srešćemo mnoge ljude: starije i mlađe, kulturne i nekulturne, pametne, a naravno gdje su pametni ljudi, naći će se i oni malo manje pametni, kojih je nažalost u ovo vrijeme sve više i više, a svaki od njih misli da je pokupio svu pamet ovoga svijeta. Neki od tih ljudi će nam biti nadređeni, te će nam moći postavljati norme i rokove koje moramo ispuniti, htjeli mi to ili ne. Takvi ljudi svakom od nas zagorčavaju život na dnevnom nivou. Sada kada je znanje postalo besplatno i nikada više dostupno, ljudi su sve manje pametni u odnosu na prošlost, te sve više žele napakostiti drugima.
Naravno, u ovom periodu stvorit ćemo mnoga prijateljstva, neka lažna, ali neka iskrena i prava, koja ostaju za cijeli život. Istraživanja su pokazala da samo 30% prijateljstava iz srednje škole potraju i nakon nje, ali ona koja prežive srednju školu imaju velike šanse da ostanu do kraja našeg života. No, ono što nas uči za život pak nisu prijatelji već neprijatelji, a ponajviše neprijatelji koji se skrivaju pod maskom prijatelja. Pod tom maskom ne moraju biti samo naši vršnjaci. Pod tom maskom su često i stariji i obrazovaniji ljudi od nas – ljudi koji su u nama uvidjeli neku korist, te će upotrijebiti sve resurse koje imaju da nas iskoriste. Upravo tako nas škola uči za život. U životu ćemo sresti mnoge ljude koji će nas pokušati iskoristiti i zloupotrijebiti našu dobrotu. Naravno, suludo je očekivati od jednog sedamnaestogodišnjaka da svaki put prepozna šta je ispravno, a šta nije i ko mu želi dobro, a ko zlo, jer neki ljudi toliko savršeno glume da je skoro pa nemoguće na prvu razaznati ko su zapravo i šta imaju u cilju. Naravno, to znači da ćemo sigurno u nekom momentu pogriješiti, manje ili više, jer na greškama se uči. Te greške u školi su ustvari ono što nas priprema za život. Pripremaju nas na to da ćemo u životu griješiti; pripremaju nas da se nosimo sa vlastitim greškama i porazima, ali nas i uče da ispravimo one greške koje možemo, prije nego što bude prekasno za to. Bilo da je ta greška loša ocjena na testu, konflikt sa drugom osobom ili pak čas na koji smo zakasnili; iz svake ponaosob ćemo nešto naučiti i sutradan biti pametniji nego jučer i danas. Ono čemu nas također škola uči jeste da se nekada moramo prilagoditi nekim uvjetima koji nama ne odgovaraju i koje ne bi sami izabrali. Ipak, na svijetu ne postoji išta što je 100% dobro, pa tako mora biti i loših stvari kojima nas škola uči, to jeste stvari koje nam škola nameće. Jedna od njih jeste to da smo mi uvijek u krivu, a da je onaj ko je iznad nas uvijek u pravu, te da trebamo potisnuti vlastito mišljenje, da bi zadovoljili tuđe. Oni koji ravnodušno uspiju potisnuti svoje stavove i ostaviti ih sa strane, će uvijek proći bolje od onih koji su sličniji meni; od onih koji će se uvijek boriti za svoj stav i onih koji neće šutjeti i trpjeti. Vrijeme u kojem živimo je jednostavno takvo da moramo birati između te dvije strane i pomiriti se s njim.
Škola je mjesto iz kojeg svi jedva čekamo da pobjegnemo, da bi onda nakon nekog vremena, jedva čekali da se vratimo. Nismo uzbuđeni da se vratimo učenju, niti ustanovi, nego prijateljima i veselim momentima, koji su tu da nam olakšaju dane provedene u 4 velika i nekada dosadna zida školske učioncie. Spremila sam se i otišla u školu. Na ulazu u učionicu, broj 101 na prvom spratu, su me dočekala nasmijana lica mojih prijatelja koje nisam vidjela neko vrijeme. Neki su putovali u inostranstvo, dok su neki raspust proveli u svome domu okruženi porodicom i prijateljima, a sada su se svi oni vratili zbog školskih avantura koje nas tek očekuju. Svi se veselo pozdravljaju i grle, sretni što vide jedni druge. Shvatila sam da je škola ustvari mnogo više dobra, nego zla, te mnogo više radosti nego tuge.