Nije mi dugo trebalo da se odlučim na odušak od besprekidnog pisanja, s obzirom da je u učionici prilično zagušljivo. Inače, sjedim u prvoj klupi, veoma blizu predmetnome profesoru, stoga često moram biti pažljiv da skoro uvijek izgledam zainteresovano za različite diskusije i teme koje radimo na časovima. Nije po nekoj kazni, naprosto, draže mi je nekada zaviriti i u lične zapise profesora sa časova. Ali, evo, sada sam u takvoj situaciji da moram pisati pismenu vježbu. I drugi su napeti. Na početku sam imao, doduše, malo neočekivanu nedoumicu, kako ispravno se izraziti. Naime, analiziram Ivu Andrića, i ja se sve prisjećam časova, kako je naša profesorica običavala govoriti: „Negdje u literaturi ćete pronaći da je on bosanskohercegovački, negdje da je i hrvatski i bosanskohercegovački, ali i da je srpski pisac. Tako je to kod nas...“. Zaista, sada je to tako da se ja ne znam drugačije izraziti, no da je on „naš“. Ponekad nevažno, ali je bitno. Mislim, za pismenu je bitno. Jer, važno je uvijek jasno definisati i kategorizirati, da ne dođe do zabune. Stoga moje misli nikako nisu načisto. I sada provodim vrijeme gledajući u list papira; razmišljam i o drugima što su znali govoriti. Prošlo je mnogo vremena kako smo skupa, i često dijelimo mišljenje. Ali opet, nekako, teško je procijeniti da li i oni uopće razmišljaju u takvoj stvari, o obrazovanju. Znate, lagano je pronaći zajednički jezik, vezano za davanje preopširnih zadaća, eseja, obrade knjiga i slično, čak i kada se sredinom razgovora zna sve okrenuti na šalu. Svima nam je dosta toga. Ipak, čvrstoga sam uvjerenja da to šegačenje sa svakodnevnim, školskim obavezama, ne nadilazi nivo šale. Nedostaje kolektivnog propitivanja. Nisam siguran da li sam u krivu, međutim, koliko bi se mojih prijatelja, školskih kolega, zapitalo o onome što nam se predaje. Zna se reći da je nešto previše zahtijevno, komplikovano. Ali zbog čega? I to, opet, pitanje o Andrićevoj pripadnosti nije nikakva politička propaganda od moje strane, već jedan u nizu primjera. Pita li se iko uopće o tome, što se jednom ne riješe takve stvari? Da li postoji neko, negdje, ko može kazati zbog čega se iz godine u godinu, obrazovanje tretira sa podsmijehom? Nije li to upravo zato što se primjeti jaz, koji sve više odjekuje kako generacije odmiču. Ukoliko je glavni „problem“ da, poslije upoznavanja sa opusom nekog književnika, nakon razgovora o nekom od njegovih djela, prvo što većini padne na pamet da napiše o njemu, jeste koje je on tačno pripadnosti – valja se zapitati koji je razlog tome? I da bi se ta situacija uspjela nekako mimoići, čovjeku preostaje jedino nasmijati se. Teško je prosuditi, kada ima makar ovakav primjer, kako onda sistem školstva treba uopće izgledati. Da li je moguće onda kriviti većinu učenika, koja se, slobodnije rečeno, nastoji samo „provući“ se kroz sistem. Nije potrebno stvarati neki konkretan primjer za ovaj slučaj; često pomislim samo na to da ono što se uči kvantitetno ima većega značaja, bilo koji predmet da se posmatra. Ako se uvijek nastoji zadovoljiti određeni broj bodova, određeni broj zadataka, određen broj riječi – kada se moje znanje vrednuje, a da ono nije određeno nečime? Vjerujte mi, teško je bilo, barem meni, shvatiti šta je to, što mi smeta već dugi niz godina, u osnovnoj i u srednjoj školi. Rijetko gdje se cijeni znanje radi znanja. Teško je pronaći školski predmet, čas, na kojem se od vas ne traži da samo zadovoljite normu. Priznajem, ona dolazi poslije; nakon učenja suštine. Ovladati znanjem dolazi tek onda kada vi, i kao učenik i kao profesor, imate vremena za posvećivanje radu. I ovo kazujem iz ličnoga iskustva. Sretan sam, što sam uspio nakon par godina shvatiti da posvećivanje onome što mi se predaje počinje tek tada, kada imamo dovoljno vremena za obradu i razumijevanje, kao razred. Trenutak kada savladavamo gradivo na način da ga povezujemo sa drugim, prethodno stečenim znanjem. Predavanje o znanjima, za koje mi učenici možemo lakše prihvatiti ima mnogo veći značaj kada je uvezano. To je nešto na čemu se može, i mora raditi. I sigurna je jedna stvar – reforma ne dolazi od sistema koji počiva na dodavanju i skraćivanju časova kojima je jedina zajednička stvar, zaključivanje ocjena. Zašto neki predmeti ne postanu integrisani kao jedan, ili da se neki, po sadržaju kompleksniji predmet, uči skupa sa drugim predmetima. Time bi se postigla interaktivnija nastava, koja ide u prilog onom praktičnijem znanju. Ubijeđen sam da nema sigurnijeg koraka, nego shvatanje da praksa u tom praktičnom polju razvijanja mišljenja i preklapanja znanja je podjednako važna kao i praksa u nekoj zanatski-orijentiranoj školi. Trenutačno mogu zaključiti da tu leži razlog zbog čega se ne gotivi „stari“ sistem školovanja. To je, može se zaključiti, put ka kojem se već neko vrijeme stremi. Ali mislim da se o tome dovoljno ne govori. Niti je to stvar krivice koja se treba osjećati, već koja se treba učiti. Nastava koja vas iznova potiče na razmišljanje, kako uočiti sebi, ujedno i drugima, probleme koji se javljaju, i time ukazati na bolji put ka dalje. I ovakve misli zaista nemam namjeru mijenjati. Svjestan sam koliko je važno poznavati – na koncu, odgovornosti za postupke koje činimo. Mislim da je ne manjka. Ali pokrenuti nešto, veoma je zahtjevan posao ukoliko ne postoji ideja. Želja za isticanjem i nadmudrivanjem u intelektualnom smislu kreće od dobrih temelja i tako stremi ka dalje. Ali mislim da ovime i nemam dalje dodati šta mislim. Sve sam rekao. I vjerujem, prenio suštinu šta mora biti bolje. Sve što trenutno mislim jeste odraz onoga što jeste, bez preuveličavanja. Stajalište mi ostaje već godinama na istome, i nekako se gomila. Bilo je vrijeme da ovako to pretočim, pa makar i na ovom času. Pismena još uvijek traje! Zagušljivost je malo popustila, napetnost – nije je baš ni bilo, obzirom da sam blizak sa pisanjem i književnošću. Ali vrijeme me sustiže, klupe me žuljaju. Krišom posmatram i prijatelje oko sebe; i njima je lakše. Krišom i mislim o ovako velikim, značajnim stvarima, jer se ipak tiču budućnosti. Vrijeme, mislim, da se približava, i da bih trebao dovršiti svoj esej o Andriću.
