Pozitivnost je riječ koja ima posebnu vrijednost u mom životu. Osmijeh je moje najjače oružje od samog djetinjstva. Polazak u školu, izlazak iz sigurnosti roditeljskog gnijezda, prihvatila sam s osmijehom. Bilo je nemoguće da kao dijete razumijem svrhu obrazovanja, ali sam vremenom shvatila da naše samopoštovanje i samopouzdanje itekako zavise od riječi učitelja koje nam upućuju. Kao odlična i primjerna učenica, za koju su nastavnici imali riječi hvale, nisam ni primjećivala učenike koji nisu imali tu sreću. Odnosno, primijetila sam ih, ali ih nisam razumjela i iskreno, sve do jednog trenutka, nisam ih ni pokušala razumjeti.
Učestvovala sam na jednom maratonu. U želji za pobjedom, spremala sam se psihički i fizički. Ono što me promijenilo taj dan, nešto je što trebaju čuti svi prosvjetni radnici. Sjećam se da je bilo mnogo učesnika i da nas je na cilju dočekivao jedan profesor. Nisam imala neki zapažen rezultat, ali mi je profesor na kraju trke pružio ruku i čestitao. Ipak, ja nisam bitna u ovoj priči. Stajala sam pored cilja, čekajući i zadnjeg učesnika. Približavala se smeđokosa djevojčica, poput ugljena crnih očiju, koje su bile ispunjene suzama. Profesor je na iznenađenje prisutnih, kao i na moje lično, dočekao djevojčicu kao da je svjetski pobjednik. U očima joj se jasno vidjelo čuđenje, jer je i sama bila iznenađena. Ponosno joj je pružio ruku i čestitao. Vidjevši suze u njenim očima, on, nekim posebno blagim tonom, obrati joj se sljedećim riječima: „Bravo djevojčice! Nemoj da te obeshrabri što si zadnja stigla. Vrijedilo je učestvovati i pobjednik je svaki takmičar koji je stigao do cilja. Iako si bila svjesna svog (ne)uspjeha, nisi se predala, već si uporno trčala do kraja. Samo oni koji odustaju na prvoj prepreci su gubitnici, a oni koji ne odustaju su pobjednici”. Ne pronalazim riječi da vam opišem oduševljenje prisutnih i potpisujem konstataciju da ni jedna prisutna osoba nije ostala imuna na ove riječi. Svima je zaiskrila suza u oku. I tu nije bio kraj, taj profesor je u par rečenica promijenio jednu osobu, poklonivši joj snagu koja joj je pomogla u borbi sa životnim preprekama. Dok se na improvizovanoj bini pričalo o pobjednicima, dok su se dodjeljivale nagrade i prolamali dugi aplauzi, iza voditelja se pojavila djevojčica s crnim očima poput najtamnije noći. Ne znam šta je rekla voditelju, ali joj je on pružio mikrofon i sklonio se ustranu, ustupajući joj svoje mjesto. Neočekivano je nastupila tišina koju je prekinuo njen govor. Sjećam se svake njene riječi, a pričala je ovako: „Želim svim prisutnim da poželim dobar dan i da vas zamolim za malo pažnje. Ovaj današnji maraton donio je pobjednike, ali sam ja najveći od njih. Kad sam krenula u školu, bila sam sretno dijete. Međutim, sve se promijenilo kada su se počeli redati moji neuspjesi izazvani lošim ocjenama. Sigurna sam da bih se potrudila da se dignem s tog dna, da taj dan, taj ponedjeljak, moja učiteljica nije izgovorila riječi koje su me povukle skroz na dno, toliko duboko, da sam se od tog trenutka gušila u živom blatu, a nikog nije bilo da mi pruži ruku. Ne znam zbog čega, možda zbog neznanja, možda ne iz ružne namjere, ali je moja učiteljica rekla da od mene neće biti ništa i da ću uvijek biti propalica. Nastavila je rad kao da se ništa nije dogodilo, a moj svijet se srušio kao kula od karata. Sjećam se da mi je sve bilo crno pred očima i da sam se borila za dah. To uvjerenje me pratilo do danas. Nisam imala ni volju ni želju da se pokrenem, odustala sam od same sebe. Danas me je jedan čovjek, čovjek kojeg uopće ne poznajem, izvukao iz živog blata. On je moj spasilac kojeg sam godinama čekala. Zadnja sam stigla do cilja, a on me dočekao kao pobjednicu, jer ga je fasciniralo to što nisam odustala. Iskreno se nadam da će ove moje riječi čuti svi oni koji imaju bar malo dodira s djecom, odnosno svi oni prosvjetni radnici koji su nesvjesni svoje važnosti i uticaja na dijete. Vjerujem da je i njima, baš kao i nama, potrebno ohrabrenje, a ne kritika. Voljela bih da ove moje riječi shvate na taj način. Rade težak posao, za koji nisu ni adekvatno plaćeni. Nisu roboti, imaju svoje probleme i preko njih se lomi reforma za koju najčešće sami traže rješenja, metode, strategije i adekvatne načine. Vjerujte mi da se izgubljeno znanje može pronaći, jer onaj ko traga i pronaći će, ali izgubljeno samopouzdanje i samopoštovanje je teško povratiti. Nije kraj svijeta ako dijete ne nauči šta je antička književnost, šta su logaritmi, ukoliko ne zna pritoke rijeke Nil, ako nije čuo za Povelju Kulina Bana, ako ne zna naslov najvažnijeg Mocartovog djela... Neće svi učenici postati profesori, doktori, inžinjeri ili advokati. Možda nastavnici obrazuju buduće stolare, frizere, keramičare, automehaničare, one koji će čuda stvarati svojim rukama. Najvažnije je da izgrade mentalno jake učenike jer će samo kao takve osobe vjerovati u sebe i svoje sposobnosti, postavljat će sebi ciljeve, naučit će da stvaraju i izgrađuju radne navike te da otkriju svoje talente, sposobnosti i sklonosti za buduće zanimanje. Uživat će kad vide da djetetova kreativnost cvjeta, a samopouzdanje raste. Nisu uspješni oni učitelji koji imaju diplome s visokim ocjenama i certifikatima, a to se nažalost smatra dovoljnim kvalifikacijama. Uspješni su oni učitelji koji imaju posebne ljudske osobine i stvarne kompetencije, oni koji stalno bodre i tjeraju nas naprijed. Ja sam danas pobjednik, jer me je jedan profesor, koga sam vidjela na kraju današnje trke, digao s dna i postavio na tron uz samo par rečenica. Vratio mi je samopouzdanje i pripremio me za nove životne trke. Obećavam da ću od danas biti najbolja verzija sebe. Hvala Vam veliki čovječe, veliki profesore, primjeru dobrog prosvjetnog radnika!“
U mojoj glavi odmotavale su se slike iz prošlosti. Analizirala sam odnos učitelja, nastavnika i profesora prema djeci koja postižu lošije rezultate u učenju. Ne sjećam se nekih riječi ohrabrenja upućenih takvoj djeci. Ali, sad sam sigurna, ako škola izgradi mentalno jake osobe, svaki drugi uspjeh je zagarantovan.