Škola je za svakoga drugačije mjesto. Svi mi imamo različita iskustva na osnovu kojih kreiramo sliku o tom mjestu. Drago mi je da je moj pogled na školu uglavnom pozitivan i nadam se da je i većini učenika tako. Prošle godine sam krenula u srednju školu i samim tim zakoračila u novo poglavlje svog života. Novo okruženje, novi profesori i razred... Nimalo lahka promjena, naručito kada ste naviknuti na jedno mjesto i to je vaša "zona bezbjednosti" gdje vam je sve poznato i imate sve, da tako kažem, pod kontrolom. Sada se morate snaći u totalnoj nepoznanci. Bila sam svjesna toga. Trema me obuzimala dugo vremena, ali je sreća bila na mojoj strani te sam došla u školu koja me toplo dočekala. Strah da će profesori biti mnogo strožiji i strašniji bez volje da pomognu učenicima se ispostavio kao totalna neistina u koju sam sama sebe dugo ubjeđivala. Naprotiv, dočekali su nas sa vedrim osmjesima i ohrabrujućim riječima za novi početak. Gimnazija je bila iznenađenje za mnoge. Tek sada shvatam koliko su obaveze u osnovnoj školi ustvari bile smiješne u odnosu na one u srednjoj školi. Uspjela sam savladati sve prepreke u prvom polugodištu. Moj vjerni saveznik, koji mi je mnogo pomogao i olakšao sve, jeste bilo predznanje koje sam, zahvaljujući sjajnim nastavnicima, stekla i uvijek ga nosim sa sobom. Stoga mi je drago da je moje školsko iskustvo takvo kakvo jeste, mada se mnogi neće sa njim poistovijetiti. Nemaju svi sreće kada je to u pitanju. Svaka škola je različita, pa tako i nastavnici u njoj kako i okruženje. To nas vraća na ono sa početka, svačije iskustvo je posebno. Neki nastavnici se cijeli čas posvete samo tom času, toj lekciji i učenicima, a neki prosto daju zadatke na tabli ili iz knjige. Između ova dva pristupa radu leži velika razlika. Nastavnik koji umije približiti i dočarati gradivo, a pri tome zainteresovati učenike, će mnogo više znanja prenijeti učenicma i isto će vrlo vjerovatno ostati u njihovom sjećanju te biti od koristi kasnije. Dok sa druge strane, oni nastavnici koji samo daju zadatke neće tako lahko doprijeti do učenika i njihovo znanje će biti samo privremeno ili za "taj put" kada trebaju biti ocjenjeni. To nema nikakve svrhe na kraju i samo stvara problem učenicima. Naravno, u dosta situacija su i sama djeca ne tako voljna da nauče nešto novo što dodatno otežava rad. Kada bi obje strane davale sve od sebe, rezultati i kvalitet naučenog bili bi znatno bolji. To što nešto izlazi iz naših sfera obrazovanja ne znači da se ne treba potruditi da to savladamo što bolje možemo.
Škola treba biti kao drugi dom. Mjesto u kojem, pored toga što se obrazujemo, imamo prostora da ispoljimo sebe, svoje talente, interesovanja i ono što jesmo bez ograničenja i straha od osude. Gdje stičemo poznanstva i lijepe uspomene, učestvujemo u raznim aktivnostima i otkrivamo svoje mogućnosti. Bilo bi divno kada bi za svakog učenika škola bila takvo mjesto, ali to nije uvijek slučaj sa svima. Svakodnevno možemo čuti priče o vršnjačkom nasilju. Nešto što se, nažalost, često dešava, a što ne možemo u potpunosti spriječiti. Žrtve školu gledaju kao "pakao", a to nikako ne treba biti!! Na nama, kao društvu, je da se educiramo o tome i nastavimo dizati svijest kako bismo učinili našu sredinu bezbijednom koliko je to moguće. Profesori, direktori i pedagozi, kao ljudi koji bi trebali biti tu za sve, moraju poduzeti mjere kada je u pitanju bilo kakav vid maltretiranja. Posljedice ne poduzimanja mjera mogu biti ozbiljne.Veliku ulogu imaju i roditelji čija je dužnost da preusmjere svoju djecu na pravi put i zaštite ih. Vjerujem da je moguće, zajedničkim zalaganjem, popraviti to stanje i da će, kako vrijeme bude prolazilo, škole biti sve sigurnije mjesto. Što se tiče samog sistema učenja, voljela bih da se neke stvari izmijene. Susretanje sa velikom količinom informacija iz različitih oblasti je svakodnevnica svih učenika. Nastojimo se detaljno educirati o svemu. Teorijsko znjanje jeste važno, ali malo se pažnje posvećuje potrebnim životnim vještinama kao što su marketing, rukovanje novcem, pokretanje biznisa i slično. Svijet napreduje brže nego ikada i samim tim nisu dovoljne samo definicije iz udžbenika kako bismo se snašli u njemu. Potrebno je skrenuti pažnju na ono bitno, dati podsticaj učeniku ako je u nečemu dobar i dati savjet kako svoj talenat može usavršiti i iskoristiti da pokrene nešto svoje u budućnosti. Radeći ono u čemu smo dobri i ono što volimo, kvalitet našeg rada je veći i mi se osjećamo sretno jer smo tamo gdje želimo biti. To je ono što bi trebala biti poenta školovanja, da budemo spremni na ono što nas čeka dalje i motivisani da istrajemo u svojim ambicijama, a period našeg obrazovanja pamtimo kao lijep i pun vrijednih uspomena.