„Da li ustati ili odustati“ je rečenica, pomisli, koje mi prve prođu kroz glavu svako jutro. Zašto? Zato što znam da me na rano jutro čeka otprilike 6 sati provedenih u učionici, od kojih je većina tih sati, nažalost i ne mojom voljom, potrošena uzalud. Pitate se zašto je sve uzalud? Nastavite čitate i otkrijte zašto.
Osoba sam koja svoje obrazovanje smatra veoma bitnim. Kao malo dijete nisam razumijela poentu sjedenja i učenja – pardon, memorizovanja činjenica – koje ću poslije odgovora ili odrađenog kontrolnog apsolutno zaboraviti. Takođe, čitav svoj život sam bila frustrirana, jer sam se uvijek pitala koja je primjenjena uloga u svakodnevnom životu nečega što učimo. Naravno, odgovori su uvijek bili: „Vi ste opšti smjer gimnazije, morate to znati“ ili „To je opšta kultura“. Ispravite me ako griješim, ali memorisanje podataka o tome šta je hrvatski narod radio u Andaluziji tokom srednjeg vijeka ili izvođenje formule za pritisak gasa, nije baš najviše opšta kultura. Možda sam u krivu, nikada se ne zna. Valjda za te dijelove gradiva moram kriviti na opšti smjer gimnazije. Vremenom sam naučila da prihvatim činjenicu da je naš školski sistem prosto takav i da se vjerovatno neće mijenjati još dugo vremena. Možda ovaj sastav pomogne pri otvaranju očiju nekih ljudi, ko zna.
Imala sam dovoljno sreće u životu da proputujem kroz mnoge zemlje i gradove. Jedna od tih zemalja je Danska. Moja tetka živi u Danskoj još od prije mog rođenja. Gradić u kojem živi znam skoro kao svoj džep. Putovala sam kod nje u različitim perodima godine – od Božića, preko aprila, pa sve do kasnog avgusta. U određenim trenucima godine, moje dvije rodice Maja i Mila, su išle u školu. Sjećam se jednog po podneva, Maja je došla kući noseći, od drveta izrezbareni, držač za olovke. Svi u kući su bili oduševljeni, jer je držač ujedno bio i poklon. Poslije sam shvatila da Maja ima čas u kojem uči raditi s različitim materijalima, ne samo drveta, već i metalima, dok sam ja sedmicu prije toga napamet učila vrste drveća i njihove osobine (da li je kora mekana ili tvrda, da li je list veći ili manji itd.). Da je mene bilo ko odveo u šumu pitao: „Koje je ovo drvo“ ja ZNAM da ne bih znala odgovor. Ipak, da me neko pitao kakva je kora hrasta, znala bih da je tvrda i dodala još neke karakteristke. No, to nije primjenjeno znanje, jer mene niko nije odveo u šumu i u vidu lekcije mi pokazao vrste i karakteristike drveća. Ja sam bila primorana, ako želim dobru ocjenu naravno, da naučim napamet lekciju. Ovo je jedan od primjera koje spominjem, ali ovakih slučajeva je mnogo. Glavni problem našeg školskog sistema je što nas uči činjenice, bez da ih znamo primjeniti. Svi tvrde kako nas škola priprema za život, ali nas, pored računanjanja, pisanja i čitanja, ne nauči nekim osnovnim stvarima. Mogu provjereno da tvrdim da ljudi iz mog razreda, na kraju snovne, nisu znali skuhati kafu, a ja prva nisam znala ušiti dugme, niti sam znala da se orjentišem u prirodi pomoću strana svijeta. Naš problem je što smo vjerovatno sve ove stvari znali u teoriji, ali ne u praksi. Provjereno iz života znam da nam teorija, niti ocjena na papiru, ne garantuje ni jedno praktično znanje.
Naime, ja sam na kraju svoj 4. razreda imala 5 iz engleskog. Da li sam ja znala reći išta na engleskom, osim predstavljanja same sebe? Ne, nisam znala. Tog ljeta smo letili u već spomenutu Dansku i htjela sam da naručim coca colu u kafiću, ali majka mi je rekla da odem i naručim sama na engleskom. Naravno, ja nisam to znala, iako sam imala 5 iz engleskog. Ovo je primjer još jednog problema našeg školstva – sistem ocjenjivanja. Sa 7 godina nam je predstavljeno da ako nam učitelj upiše broj 5, hemijskom koja nije skuplja od 2 marke u neku veliku plavu knjigu, koja nakon 10 vremena neće vrijediti ništa, mi smo sjajni, najbolji, pametni, odlični. Ipak, ako na upiše broj 1, mi smo nedovoljni. Naše ocjene su u jednom trenutku karakterisale ko smo mi kao osobe – odlični ili nedovoljni. Stres koji se tada stvori kod djece će ih vjerovatno pratiti čitav život, pitanje je samo da li ćemo dići ruke i pokleknuti pod stresom ili ćemo naučiti da se nosimo s njim.
Takođe, sistem većine škola, ali pogotovo gimnazije, je da učenicima da 15 predmeta za učenje od kojih je svaki, kako tvrde, jednako bitan. Većina učenika zna do 2. razreda srednje škole čime želi da se bavi i koji su mu predmeti najviše potrebni za dalje studiranje. No, kao i uvijek nažalost, većina nas je primorana da učimo svih 15. Postoje naravno gimnazijski smjerovi s opredjeljenjima (jezički i matematički, npr.). Ipak, da li ste ikada pogledali malo dublje u plan i program oba smjera? E pa ja jesam. Prve tri godine, smjerovi se razlikuju samo po broju časova i to određenih predmeta. Naime, matematički smjer će imati matemtiku 5 puta sedmično, dok će jezički imati isti čas 3 do 4 puta. U 4. godini gimnaziji se tek gube, odnosno dobijaju neki malo drugačiji predemti. Samim tim, nije ni čudno da učenici žele pohađati IB program škola.
Zadnja, ali ne i manje bitna činjenica, je ta da nemaju svi učenici iste vrste inteligencija, niti su svi učimo na isti način. Postoje kinestetički, auditivni i vizuelni tipovi osoba po NLP-u. Naš školski sistem potencira samo auditivni vid učenja i predavanja. Ljudi koji su kinestetički tip osobe vole raditi nešto s rukama ili u grupa, vole „osjetiti“ ono što rade. Nažalost, naš školski sistem nema ni tu vrstu učenja.
Sve je bazirano na memorisanje stvari, a ocjena je predstavljena kao najveće mjerilo znanja. Najteže pitanje koje mi iko može postaviti je: „Šta ti misliš“ ili „Zašto mislim tako“. Odgovori su nam uvijek dati, a naučeni smo da nemamo svoje mišljenje. Škole nas ne uče kritičkom razmišljanju niti nas uče kako da gradivo svoj stav, a kamoli vještinama koje su nam potrebne. Većina poslova u svijetu traži vještine koje naš školski sistem ne uči djecu, već im daje neprimjenjivo, teorijsko znanje.
Sve ovo su problemi današnjeg školskog sistema. I dalje smatram da škola igra OGROMNU ulogu u životima djece i teenage-ra. Uči nas o radu s drugima, priprema nas život, ponekad nas inspiriše. Dozvoljava nam da upoznamo nove ljude i socijalizujemo se s drugima. Pokazuje nam da život nije ponekad fer. Većina ljudi, čak i sa svim traumama i lošim sjećanjima, izađe srećna iz škole. Škola nam pokazuje i kako da se nosimo s ljudima koji nas nerviraju. Nažalost, po pitanju akademskog ugla, naše škole nisu dobro mjesto. Učimo previše stvari, od kojih mnoge, generalno, stvarno nisu bitne. Znam da za svoju djecu i unuke ne želim ovakvo školstvo. Ne želim da njihove vrijednosti budu mjerene ocjenom na papiru, niti da plaču oko matematike koju neko nije dobro objasnio i približio njihovom uzrastu. Želim školstvo u kojem djeca mogu da zamišljaju, da budu inspirisana, kreativna. Želim da u jednom trenutku mogu birati šta ih zanima, a šta ne. Želim da razmišljaju i imaju svoje stavove. Želim da PRONALAZE odgovore, umjesto da ih uče napamet. Želim da rade nešto svojim rukama i da u praksi nauče kako stvari funkcionišu, umjsto da uče nepotrebne informacije.
Želim da se ni jedno dijete probudi i u sebi kaže: „Da li ustati ili odustati“, već da budu, bar malčice srećni, što mogu otići u školu u kojoj će im biti zanimljivo i u kojoj će moći nešto da nauče i stvore svojim rukama.