Smatram da je svrha života, te najbolji način da bivstvovanje na Zemlji bude smisleno i učini vrijednim, da bude ono što se ne može kupiti – učenje, proučavanje i obrazovanje.Sve što se nalazi u čovjekovom vlasništvu i materijalno je, može biti lahko izgubljeno i u zavisnosti od čovjekovog afiniteta prema prolaznome svijetu, načiniti štetu njegovom životu.Ono što kao nepresušni bunar i kao stalni izvor energije buja u našem životu i samo čeka teške situacije u kojima će iskočiti i prkosno se pokazati, jeste i uvijek će biti znanje.Svaki dan i svako mjesto su pravo vrijeme i prilika za učenje, ali ipak ambijent u kojem se javi ambicija, želja i zanimanje, jeste moja učionica.Učionica iz moje perspektive jeste teren sa igračima, malo specifičniji, sa kraljevski plavim storama, stolicama i stolovima koje nose tragove i inicijale prošlih i sadašnjih generacija, zelenom tablom sa pohabanim i dragim spužvama, periodnim sistemom za kojeg se nadamo da će stajati tu i za vrijeme testa i satom koji ustrajno kuca.Svaki dan je različit, nosi nešto svojstveno, nešto posebno, no ono što je sigurno, i ono što me skoro svakog dana čeka, jeste moja učionica.Svaki korak do nje je blagodat, pun samopouzdanja, sigurnosti i čežnje za usvajanjem nečega novog što će me približiti mom cilju u životu, da postanem uspješna, samostalna i puna ambicije za poslom kojeg budem obavljala.Mislim da je želja i težnja svakog učenika da se osjeća sretno u prostoriji u kojoj boravi svaki dan i koja predstavlja jedan od važnih faktora o kojim ovisi naša budućnost.Da bi sreća vladala svakog dana kada kročimo u učionicu, potrebno je da nas ideja škole i njenog sistema privuče, a najbolji način je ulijevanje samopouzdanja u naš um.Kao što sam rekla, učionica je kao teren sa igračima, a najzanimljivije utakmice su one koje sadržavaju oblasti u kojima mi, igrači, možemo ispoljiti naše znanje i pokazati se.Kao što fizička aktivnost stvara serotonin, hormon sreće u našem organizmu, smatram da postoji nešto što nam diže samopozdanje, osjećaj sigurnosti i sposobnosti kada dobro odradimo dati zadatak ili test, a profesori nam uzvrate sa riječima hvale.Iako te riječi nisu uvijek potrebne da bi znali da smo sposobni, čovjekova priroda je da traži dokaz za to, da mu bude podstrek i gorivo za nastaviti put. Odnos među profesorom i učenikom je izuzetno važan, jer profesor predstavlja osobu od koje mi učimo, saznajemo i prikupljamo znanja, a da bi to htjeli, potrebno je uvjerenje da je profesor iskusan, informisan i da ima ljubav prema onome što predaje.Sigurna sam da je svakome zanimljivije slušati lekciju o Rimu ili pak Present Simple-u koja sadrži zanimljive činjenice koje bude znatiželju u učeniku te ih tako lakše pamti, nego onu što samo poslušamo onako kako je napisana u knjizi, te se od nas očekuje da je znamo „od A do Ž“.Potrebno je da se učeniku dočara mjesto o kojem se priča, pjesma koja se recitira, i teorija iz koje učimo formule, tako učenje postaje lakše, a čas nezaboravna pustolovina.Svaka zemlja, pa i naša najdraža Bosna i Hercegovina, ima bogatu historiju, kulturu i tradiciju, te je o tome zasigurno zanimljvije čitati nego o postotcima stanovništva.Svaki naučnik koji je zastupao neku teoriju, sigurno ima pozadinu koja ga je dovela do te teorije, a o kojoj bi bilo zanimljivo čuti, ili pak njegovom životu koji je podloga brilijantnog uma.Svi eksperimenti o kojima slušamo na času hemije zvuče zanimljivo, no pažnja bi bila veća da eksperiment odradimo u školi.Tjelesna kultura je mnogo više od ocjenjivanja zvijezde i špage. Sve ono što radimo u školi je potrebno, iako se nama ne čini tako, i ukoliko nam informacije neće služiti, naš mozak će se razvijati, no pažnja i fokus učenika kada se priča o tome je sve manja i manja, upravo zbog načina predavanja koji treba biti zanimljiviji, specifičniji i da uključuje učenike u njega.Iskreno se nadam da će školski sistem napredovati i da će učenici biti više zainteresirani za nastavu, ukoliko udružimo snage, možemo to uraditi!