Krajem devetnaestog stoljeća, tačnije davne 1886. godine, gospodin Carl Benz objavljuje patent pod nazivom '37435' ili 'Mašina sa pogonom na benzin', danas nama poznat jednostavno kao automobil. Nakon što je patent odobren i automobili se počeli masovno proizvoditi, sa svakom sljedećom godinom noviji modeli su zasjenjivali prošle. Tako, danas imamo mjesečno novi patent automobila i preko 60 glavnih proizvođača istih.
Slično se dogodilo i sa mobitelima. Sredinom 20. stoljeća pojavljuju se prvi mobiteli, takozvane 'Cigle' koje su i samim izgledom i težinom podsjećali baš na ono što im ime sugeriše. Godinama poslije mobiteli su se stanjivali, težina im se smanjivala i kao i što je slučaj sa autima danas imamo stotine vrsta mobitela i novu verziju skoro svaki dan.
Škole su nažalost druga priča. Univerziteti i škole postoje skoro pet puta duže nego moderna auta i mobiteli zajedno, ali se u školstvu skoro ništa nije promijenilo od njihovog nastanka. Žalosno je to što najveće promjene koje su se desile u školstvu usko su povezane sa samim promjenama u svijetu, što onda dalje nam govori da te same promjene nikada ne bi ni bile uvedene da cijeli svijet nije zagovarao za njih. Naravno govorim o dvije glavne promjene koje su uzdrmale poredak u svijetu. Tačnije što se tiče škola, govorim o tome da sredinom 19. stoljeća muškarci tamne boje kože mogu da studiraju na univerzitetima i žene imaju prava da pohađaju iste. Većina se slaže da je crnac Edward Jones 1826. prvi dobio 'bachelora' na 'Amherst' koledžu i Catherine Brewer također biva prva žena koja uspješno završava univerzitet 16. jula 1840. godine. Interesanta je i činjenica da nakon ova dva pomaka u školstvu skoro ništa se ne mijenja do dana današnjeg.
Same po sebi škole u 21. stoljeću su na neki način bezgrešne ustanove koje zagovaraju ljubav, sreću i jednakost. Škole podržavaju svu djecu bez obzira na njihove poglede na svijet, oblačenje i boju kože. Naravno ovo je sve samo tinta na papiru, te stvarnost u kojoj mi živimo je mnogo drugačija.
Učenici uče iz knjiga napisanih u nekim slučajevima i prije njihovog samog rođenja. Shodno s tim, podaci u tim knjigama su odavno zastarjeli i danas u većini slučajeva u potpunosti netačni. Često profesori ne žele da priznaju podatke učene sa interneta jer vjeruju samo knjigama koje su također napisane od neke obične osobe kao i bilo koji forum na internetu. Iako činjenica je da su knjige u većini slučajeva napisane od strane nekog gospodina sa nekog dalekog univerziteta, ali opet, nisu ni ti profesori bezgrešni, a i u dosta slučajeva i profesor može mnogo da nauči od decenijama mlađeg učenika.
Naravno vrijedi spomenuti da se i dalje javljaju (ipak moram priznati u nešto manjoj količini nego prije) rasizam i mizogonija među učenicima i u dosta slučajeva to isto biva odobreno i podržano od strane učitelja, nastavnika ili profesora. Često se u školama dešava da se promovišu događaji iz prošlosti u nešto potpuno drugačijem svjetlu i u tim nekim slučajevima ti isti bivaju ismijani i mnogi stravični i gnjusni zločini podržani i slavljeni.
Za kraj da odgovorim na još jedno pitanje i vjerujem da moj odgovor nikome neće biti po volji. Ali, prije toga da kažem da nisu ni profesori krivi za sve ove stvari. Ne možete kriviti jedan ekser ako se cijela kuća trese. Možda su i oni dio samo jedne grandiozne predstave. Po svemu sudeći, po datim primjerima u ovom tekstu i onim mnogim koje nisam imala vremena spomenuti, u školstvu se neće ništa moći promijeniti dok se Vi sami prvo ne promijenite. Naši glasovi rijetko se čuju jer mi moramo da igramo po vašim pravilima. Na kraju dana zašto biste se mijenjali kada Vama ovo sve odgovara.
Vjerujem dragi Pupetari, koji držite na koncima sve lutke svijeta, Vi, baš Vi kojima odgovaraju ovakve stvari i nečistoće da bi vam konci ostali čvrsto stegnuti u rukama i da bi se i dalje mogli igrati svima kao u lutkarskoj predstavi i zabavljati jedni druge. Vi svaki dan vidite odgovor na sve ove probleme. Svako jutro gledate ga u ogledalima.