Stojim godinama na jednom mjestu. Vjetrovi, kiše, oluje ni snjegovi ne mogu mi ništa. Odolijevam svim nedaćama, ali jedna stvar će me uništiti do temelja. Tuga u dječjim očima, očaj u njihovim pogledima, pognuta leđa, spuštena ramena. To je nešto sa čim više ne mogu da živim. Dođe mi da glasno vrištim, ali umjesto usta stavili su mi vrata. Plakala bih ali umjesto očiju imam prozore, kroz koje više ne mogu ni da gledam od muke. Da noge imam pobjegla bih na sve četiri strane svijeta.
Tugujem, a tuguju i ova djeca koja bez obzira svaki dan dolaze meni. Tužni, očajni kao i nastavnici, oni koji godinama pokušavaju da nauče nečemu ovu djecu. Zar niko osim mene to ne vidi. Ne znam kome je teže. Učenicima što ne znaju šta će sa sobom ili profesorima što ni sami nemaju rješenja. Želim glasno da vrisnem da se zemlja zatrese. Želim da moj vrisak dozove sve nadređene u vlasti, da dotrče ministri, premijeri i ostali koji ne vode računa o školstvu, o djeci, o njihovom mentalnom stanju. Želim očitati svima lekciju i pitati ih: „Dokle više?“ Dokle više nebrojeni testovi, stalna ispitivanja, pismene i usmene vježbe? Da li je nekome u ovoj zemlji stalo do djece, da djeca znaju pričati, razmjenjivati rečenice, voditi debate ili zaljubljene razgovore. Želim glasno reći da naša djeca ne znaju pričati, ne znaju komunicirati, ne znaju se smijati. Ne podnose više jedni druge zbog škole, opterećenosti gradivom ili testovima. Želim protresti glave tim „mudrijašima“ i pitati ih: „Da li Vi stvarno mislite da u 21. vijeku, u doba interneta, naprednih tehnologija, računara, još neko dijete zanima recimo iz biologije da li je neka glista okrugla ili člankovita, da li mislite da mu je bitan tamo neki plankton, gušter kako je građen ili da li ptica ima želudac? Da li ga zanima iz historije ko je pobijedio Napoleona kod neke bitke za koju nikad nije čuo, ili gdje su živjeli domorodci. Da li ga zanima sada u doba interneta i dostupnih informacija kakva klima vlada u Skandinavskim zemljama, kad do tih informacija može doći jednim klikom na kompjuteru. Da li stvarno mislite da će doći u neku zemlju, stati i pitati se „Da li su ovo vjenačne ili stare gromadne planine?“ Da li ih je iko pitao da li žele da čitaju još uvijek “Anu Karenjinu”, “Pakao”, “Ep o Gilgamešu”, “Zločin i kaznu”? Da li se iko upitao da li je dobro da djeca to uopšte čitaju? Danas kada svakodnevno čitamo o samoubistvu djece, da li je pametno dati im da čitaju “Anu Karenjinu” za koju znamo da se ubila, da čitaju o prevarama supružnika, a još ni prvu ljubav nisu iskusili, da li je zanimljivo da dok razmišljaju o samoubistvu čitaju Zločin i kaznu gdje siromašan mladić zarad boljeg života ubija bogatu staricu. Da li je pametno da diskutuju o „Paklu“? Zašto im niko ne da da čitaju „Zar nije prošlo vrijeme ruža“? Divnu priču o dvoje zaljubljenih i nedaćama kroz koje su prošli u ratom okovanoj njihovoj zemlji. Zašto im niko ne priča o odbrambeno oslobodilačkom ratu, o agresiji, zašto im niko ne priča o državnom udaru u Turskoj, o ratu u Ukrajini. Zašto djeca ne znaju šta se sada dešava na planeti, a uče o nečemu što ih se nikako ne tiče.
Vi „velike glave“ što mislite samo na sebe, da li mislite da je dovoljno usvojiti Reformu po kojoj će te samo dodati još testova ili ZOT-ova ovoj namučenoj djeci. Da li je stvarno bitno da svi znaju korijen iz nekog broja, a danas toliko digitrona ima, a što je najbitnije nikad im to neće ni trebati. Molim Vas uzmite gumicu, obrišite sve ovo do sada što se učilo, promijenite ove stare planove i programe. Dajte djeci laptope, oslobodite ih teških ruksaka, teških ispita, kontrolnih radova. Pustite djecu da vode debate, da razgovaraju sa Vama, dajte im ocjenu za razmišljanje, a ne za nečije napisane besmislene rečenice, koje će oni naučiti napamet za peticu i zaboraviti čim prekorače preko mojih vrata. Molim Vas da uvedete pravilo da se u školama izučavaju samo oni predmeti za koje su se djeca opredijelila. Izbacite iz gimnazije latinski jezik, ubacite ga u medicinsku školu gdje pripada, izbacite historiju i geografiju iz škole za informacione tehnologije, kažite nastavnicima likovnog da nisu sva djeca Pablo Picasso pa da crtaju umjetnička djela na likovnom, da nisu svi Gertruda Munitić da pjevaju u školskom horu ili na času muzičkog.
Objasnite nastavniku tjelesnog da na njegovom času djeca trebaju da se opuste i razgibaju, a ne da uče koliko je veliko košarkaško polje, koja su pravila u odbojci i sl. Za to postoje klubovi gdje će da treniraju i uče te pojedinosti.
Molim sve usijane glave kojima je stalo samo do njihovih pozicija da se osvrnu malo na moju djecu, da pogledaju unazad. Da li je to ono što su oni voljeli da uče u školi? Zašto ministrica obrazovanja ne kaže „Dosta je više, ni sama nisam voljela da učim o nebitnim stvarima pa neće učiti ni ova djeca. Radimo novi plan i program i gledamo da djeci bude bolje.“?
Ako nešto ne promijene u što skorije vrijeme mislim da ću se sama sebi srušiti na glavu.