Škole se mogu smatrati početnom tačkom svakog pojedinca. Moja škola je institucija u kojoj dobijam osnovno obrazovanje. Moja škola je, također, institucija koja će mi pomoći da krenem prema životnim ciljevima. Osim obrazovanja za koje se smatra da ga stičemo u školi, postoji mnogo važnih uloga koje škola igra u mom životu. Na primjer, pomaže u razvoju mentalne, ali i fizičke izdržljivosti. Iako mi nije pružila sredstva, pružila mi je motivaciju da tražim od života nešto više. Svi mi imamo mnogo slatkih i gorkih uspomena na našu školu i ona ostavlja veliki utisak na naše misli i na našu ličnost. Utječe na naš način razmišljanja i uči nas živjeti u tuđini odvojeno od obitelji. Nije iznenađujuće što se zove drugi dom djeteta. Trenutno sam zadnji razred srednje škole i kada se osvrnem nazad jasno vidim da ja nisam ista osoba koja sam bila prije četiri godine. Kaže se da je ulazak u srednju školu prvi korak prema ulasku u stvarni svijetu u životu svakog učenika. To je mjesto gdje se stiču iskustva koja ćemo sa sobom nositi cijeli život. Krećući u srednju školu bila sam uzbuđena jer sam mislila da sam sad odrasla i da ću sama moći donositi svoje odluke, ali sam zaboravila da s većim nivoom obrazovanja dolazi i veća odgovornost, a s tim odgovornostima dolazi i društveni pritisak. Svega toga nismo bili svjesni u djetinjstvu, jer nam je tada bilo dopušteno činiti greške misleći da smo djeca, ali to se ne događa u srednjoj školi. Koliko god stariji govorili da je ovo najljepše vrijeme u našem životu, u srednjoj školi se ne može živjeti bezbrižno. Velik je pritisak. A izbor srednje škole nam može diktirati čitavu budućnost. Kod nas se buduće zanimanje učenika utvrđuje po ocjenama, a ne iskrenim interesovanjima djeteta. Radoznalost je osnovni dio ljudske prirode, ali naš trenutni školski sistem nam ne daje dovoljno slobode da tu radoznalost pustimo da cvjeta. Škole bi trebale učiti djecu da otkrivaju svijet oko sebe i istražuju svoje interese. Neke škole to rade vrlo dobro, ali druge nemaju toliko izbora u nastavnom planu i programu. Bezbroj puta sam čula rečenicu i kuđenje od članova porodice zašto sam upisala ovo što jesam: "To ti je slaba škola. Trebala si upisati medicinsku školu ili gimnaziju." Niko od njih me nije pitao šta mene zapravo zanima. Uskoro ću završiti školu i na smrt sam preplašena. Škola nije prilagođena našem vremenu. Kako je to moguće da smo u drugoj deceniji 21. vijeka, a i dalje se ponašamo kao da smo u 20. vijeku i da se bojimo tehnologije. Sramota je da će za par mjeseci stotine učenika izaći kroz školska vrata sa diplomom u ruci, a ne znaju kako da pošalju obični mail, a kamoli nešto ozbiljnije kao što su razni kompjuterski programi koji su danas potrebni i za najobičnije poslove. Školski plan i program nije namijenjen za moderno vrijeme.Već očekujem da ću po završetku škole morati resetirati svoj mozak i duh, uzeti neko vrijeme za sebe da ponovo spoznam šta ja to želim od života i od sebe, šta je moja strast i šta me uzbuđuje.
Ako sam išta naučila, naučila sam da ne mogu sebe limitirati samo na svoju odabranu struku. Ciljevi osobe ne mogu se ograničiti na studij, karijeru ili profesiju koju odabere. Važno je postaviti i osobne ciljeve. Za vrijeme srednjoškolskog obrazovanja sam također naučila dosta i o ljudima i ljudskoj naravi. Ja sam iz sela i iz tople porodice došla u grad gdje svako gleda svoja posla i niko nikome nije bitan osim samom sebi.
Nakon 13 godina provedenih u školskoj klupi shvatila sam da ja mogu provesti još 13 godina u školskoj klupi, upoznati još stotine različitih profesora i profesorica, ali moj najbolji, najdraži i najiskreniji učitelj će biti moj otac. Jedina osoba koja me je pripremila za život u stvarnom svijetu i jedina osoba koja me je podržala u odabiru karijere ili bilo kojeg izbora. Njegov životni moto koji sam ja preuzela na sebe je da je u životu bolje pokušati, a ne odustati pa kasnije žaliti zašto nisam probala to kada sam imala priliku. Ja sam beskrajno zahvalna svom ocu koji me je uvijek učio pravim vrijednostima i stalno mi pričao o svojim iskustvima. Nije on visokoobrazovan čovjek. Jedini razlog zašto je završio srednju školu je zato što je morao i zato što bez nje si u današnjem svijetu niko i nista. Te njegove priče su mi dale drugačiji pogled na svijet. Nakon svake priče svijet mi je drugačije izgledao. Svaka osoba kraj koje sam naišla mi je počela predstavljati jednu kompleksnu ličnost koja ima svoj život i svoju priču. Živimo u vremene gdje nikome ne možemo vjerovati. Ali, ipak, nakon svega što mi je ispričao o današnjem vremenu, spoznala sam da pravog prijatelja možemo predstavljati jedino mi sami sebi, niko nas ne može znati kao što mi znamo sebe. Jedina osoba koju iskreno volim sam ja. Ali koliko god ja sebe ohrabrivala i gurala u pravom smjeru teško je kada mi svi oko mene govore suprotno. Profesori nam stalno govore da je nama lako, imamo sve što poželimo na ovom svijetu i više, da nam se sve nalazi na dohvat ruke, da je danas najmanji problem učiti i da imamo sve što nam je potrebno da budemo sretni. Kako onda objašnjavate ovo što se dešava u meni jer ja ne mogu to objasniti sebi?. Sude nas po ocjenama, a ne po vještinama. Možda sam ja u krivu. Možda sam ja ta koja je naivna i nema pojma o čemu govori. I dalje ne znam šta želim od života, ali jednu stvar znam, a to je da ja od života ne želim ropstvo. Iako ću iz škole izaći sa minimalnim znanjem, jer ništa se ne može steći bubanjem definicija, stat ću sama na svoje noge i osloboditi se od onog što društvo očekuje od mene. Poslušat ću svog oca koji me čitav život uči da slušam svoje srce, a ignorisati majku koja od posla vidi samo brojke, a ne uživanje. Uskoro ću završiti školu pa ću vidjeti koliko sam bila u pravu. Nikad ne možemo znati šta nam sutra donosi, ne možemo znati hoćemo li sutra biti ona ista osoba koja smo bili i danas. Kako da znamo da ono što smo danas će voljeti ono što ćemo biti sutra? Ali, znam da je snaga u vjeri i u srcu i znam da sve dok sanjaš i imaš neki cilj u životu, da letiš iznad miliona ljudi koji su izgubili svoj put i sada lutaju tražeći kartu nazad. Kartu nazad do tog trenutka kada su izgubili svoj smisao i predali se robovlasničkom načinu života na koji nas škola nije pripremila.