Neki bi laganje nazvali nemoralnim, mnogi bi sa indignacijom tvrdili da ne podnose laži. No, ti isti ljudi će se okrenuti i izustiti neku „bezazlenu“ laž. Laž—ali dovoljno malu da se može nastaviti živjeti sa njom. Čuvši riječ “laž”, ona u ljudima, gotovo instinktivno, budi asocijaciju na nešto negativno. Kada vidite to, zapitate se: „Kako tačno ljudi uopšte percipiraju laž ako je mogu tako lahko kuditi, a još lakše njome se služiti?“ To nas navodi na pitanje: „Šta se tačno smatra kao laž?“ Ne može se svesti samo na “svjesno izrečenu neistinu” ili “namjerno iskrivljen i neistinit iskaz”, kao što to tvrde rječnici. Šta ako samo zaobilazimo istinu? Ne govorimo je, ali ni ne govorimo suprotno od nje pa kako onda može biti laž, iako bi je većina smatrala njome? Šta je onda ako nije laž, ali nije ni istina?
Reći ću vam da je laž subjektivan koncept. Smatram da je laž konflikt sa realnošću, tačnije, sa ličnom realnošću. Sagledavši to, laž može biti nečija istina, isto kao što nečija istina može drugome biti laž. Ne može biti precizno definirana jer se njeno postojanje temelji na tome da li je prikazana kao istina. Iako možda nije objektivna istina, iako ide protiv nekog tačnog i dokazanog vjerovanja, njeno prihvatanje od strane drugih ljudi učiniti će je istinom. Postane li prihvaćena, ona od tada ne može biti laž jer više nije u konfliktu sa realnošću ljudi.
Sada, kada smo dali taj neki opis laži, možemo razmisliti i opaziti kako zapravo živimo u njoj. Zamislite dan u kojem ne biste mogli izgovoriti niti jednu jedinu laž, ni najmanju, čak ni onu iz pristojnosti. Biste li mogli proživjeti jedan dan bez nje? Odgovor je, vjerovatno, ne, osim u slučaju da se izolujete od ostalih ljudi i razgovora sa njima toga dana. Ljudi su lagali. Lažu. I lagat će. Ljudi, jednostavno, ne mogu bez laži, sve dok te iste laži ne postanu istina, a oni sami ono što su njome stvorili. Da li su osobe koje znamo zaista ono što mislimo da znamo, ili nas samo lažu. Da li nam pokazuju sebe onakvima kakvi znaju da će nam se svidjeti i lažu li nas tako? Da mi mislimo da je to laž? Lažemo li se međusobno, baš iz istog razloga? Da li mislite da ste vi koje prikazujete kao sebe zapravo vi ili samo persona kreairana da zadovolji druge ljude? To nas dovodi do pitanja: “Da li su nam laži potrebne?” Odgovor se može razlikovati ovisno o kontekstu. U svakodnevnom životu, ljudi često koriste laži kao zaštitu ili način za očuvanje mira u odnosima. Bez obzira na to koliko bi se tvrdilo da bi istina bila najbolja, mnogi se suočavaju sa situacijama u kojima bi laž pomogla da se izbjegne sukob ili nepotrebna povreda tuđih osjećanja. Ne lažemo ih li tako, ili to pak nije laž jer su to prihvatili kao istinu? Možda će vas moj odgovor iznenaditi jer ću vam ovog puta reći da to jeste laž, iako je prihvaćena od strane drugih ljudi. Taj razlog je da će ta istina o nama pasti u očima ljudi čim pokažemo neke od “negativnih” emocija. Dok se trudimo da zadržimo našu lažnu sliku pred drugima, negativne emocije, poput ljutnje ili tuge, izlaze na površinu kao najiskreniji pokazatelji naših stvarnih osjećaja. One se smatraju iskrenijim emocijama jer u trenutku kada ih osjećamo, reagiramo odmah, iskreno, burno i neprerađeno. Zato često kroz tuđu ljutnju dođemo do saznjanja da tu osobu nikada zapravo nismo ni znali. Univerzalno iskustvo svih ljudskih bića je razočarenje kada uvidimo ko su zapravo ljudi koje (ne) znamo. Jedino što preostaje je da prihvatimo ili ne prihvatimo novu istinu o toj osobi.
Sljedeći primjer života u laži su mediji i političari koji se služe lažima koje postaju temelj političkih ili ekonomskih interesa. Manipulacijom informacijama, oni stvaraju slike i narative koji nisu nužno istiniti, ali se zbog njihove učestalosti, manjka druge strane priče, kao i prihvatanja od strane većine ljudi, smatraju istinom. Ove laži postaju društvene norme koje se ne dovode u pitanje, a samim tim formiraju stavove i ponašanja. Živimo u vremenu gdje je uspjeh često definiran u materijalnim ili estetskim terminima. Ove norme nas navode da se ponašamo na način koji je u skladu s društvenim očekivanjima, iako te norme mogu biti zasnovane na lažima i rezultat su socijalnih i marketinških manipulacija. Kada se ove društvene laži, koje svi prihvatamo kao istine, počnu pretvarati u istinu? Istina, koja započinje kao prihvaćena laž, postepeno postaje osnova na kojoj ljudi grade realnost.
Sljedeća stvar na koju ćemo se obazirati jeste da su ljudi uvijek živjeli u laži. Tokom vremena, laži su oblikovale političke, društvene i kulturne tokove, ponekad sa dramatičnim posljedicama. Od najranijih civilizacija pa sve do današnjih dana, laži su igrale ključnu ulogu u oblikovanju čovječanstva. Vladari su često koristili laži kako bi opravdali svoje vladavine, proširili teritorije ili manipulisali svojim podanicima. Širili su laži prihvaćene kao istinu i time dobili što su tražili. Jedan od najpoznatijih primjera laži kroz historiju je ona koju su tokom 20. stoljeća koristile nacistička Njemačka i Sovjetski Savez. U oba primjera, političari su koristili manipulaciju informacijama i sistematsko širenje laži kako bi stvorili strah, mržnju i nepoštovanje prema neprijateljima dok su promovirali svoje vođe. Propaganda je bila ključni alat u tome, sa medijima, obrazovnim sistemima i kulturnim institucijama koje su svi služili kao kanali za širenje laži i stvaranje istine koju je trebalo slijediti. Laži kroz historiju nisu se ograničavale samo na politički aspekt. Religijske vođe i filozofi također su koristili laži u oblikovanju duhovnih narativa koji su oblikovali društva kroz vijekove. Galileo Galilei, koji je tvrdio da je Zemlja okrugla i da se okreće oko Sunca, bio je prisiljen povući svoje tvrdnje jer je crkva smatrala takvu istinu herezom. U ovom kontekstu, laži nisu bile samo sredstvo kontrole, već i način da se očuva određeni poredak u društvu. Od kraljevskih dvoraca do političkih kampanija, laži su se koristile kao moćno oružje koje oblikuje javno mišljenje, stvara ili ruši režime i kontrolira masovnu svijest.
Sada, u dobu tehnologije, laži najbrže putuju. Internet, društvene mreže i mediji postali su glavni kanali za širenje neistina. Sa pojavom interneta, ljudi mogu doći do informacija, ali i dezinformacija, bez ikakvih prepreka. Laži se često maskiraju kao “alternativne činjenice” ili “mišljenja”, što otežava prepoznavanje stvarne istine. Također, savremeni društveni pritisak dovodi do toga da ljudi često koriste laži kako bi održali određeni imidž ili status. Na društvenim mrežama, gdje je prezentacija vlastitog života ključna, mnogi ljudi prikazuju svoje živote idealizovano, skrivajući stvarne izazove i nesavršenosti.
Dakle, život je predstavljen kao laž u više aspekata. Iako većinom smatrana lošom, bez laži bi nastali drugi problemi, poput povrijeđenih emocija, teških nesuglasica, nemira među ljudima itd. Čovječanstvo joj se ne može oduprijeti niti će, ikada, sumnjam i moći. No, to ne znači da se ne može živjeti svojom istinom. Naša istina je, na kraju, ono što se podudara sa našim idealima, našom realnošću i to nam niko ne može oduzeti.