Gdje prestaje logika, počinje Mješovita srednja škola Donji Vakuf. Tako mi je na jednom času reče uposlenik iste. Nakon te rečenice odlučio sam da "uprljam ruke" i “dodirnem” ono što nekog najviše boli – njegovu školu (moju). Zašto bi jednog mladog srednjoškolca trebalo da zanima šta se skriva ispod tepiha? Mladi ljudi u Bosni i Hercegovini trebaju se usmjeriti na praćenje nastavnog plana i programa. Takav stav imaju oni koji sastavljaju taj isti plan i program, ali i oni koji ga slijede. Zamislite samo kako bi izgledalo obrazovanje u mojoj zemlji i mojoj školi kad ga ne bismo slijedili? Vjerujem bolje.

Prije nepune dvije godine, kad sam kročio u odgojno-obrazovnu ustanovu, sve mi je izgledalo savršeno (osim muškog WC-a). Međutim, kako je vrijeme prolazilo, uvjerio sam se baš u suprotno. Oni koji su trebali da me “podkuju” znanjem, počeli su me učiti mržnji prema drugim profesorima. Na različitim časovima (koji su formalno upisani kao odrađeni), slušam tračeve o skoro svakom uposleniku škole. To svima nama možda predstavlja zanimaciju, ali ne i obrazovanje. Djeljenje profesora u grupe i njihovo međusobno komuniciranje samo kada je to preko neizbježno, ne predstavlja kolegijalnost kojom me oni uče. Da li to znači da me lažu?

Objavljivanje učeničkih postignuća na društvenim mrežama, donosi korist samo profesorskom izlaganju javnosti. Zar toga nismo svjesni? Mislim da jesmo, ali šutimo, te tako samo zalijevamo korjenje, koje je već duboko uraslo u zemlju. Ne želim “blatiti” profesore i njihov ne (rad), jer i oni su nemoćni pred velikim bratom.

“Koliko pokradenih misli iza kojih ne stoji ništa osim mržnje, sujete, vlasti”

Sinoć sam imao izuzetno čudan san, koji je bio toliko ružan da me ostavio budnim cijelu noć. Smješten u srcu Evrope, bio sam u zemlji Bosni i Hercegovini, a moj zadatak bio je obilaziti škole. Možda se pitate kako takav san može biti ružan ako je u pitanju mala zemlja u srcu Evrope, čak i ako se odnosi na školstvo. Vjerujte mi, može. Nažalost, u toj Bosni i Hercegovini, iako se živi u dvadeset prvom stoljeću, postoji ozbiljan problem u obrazovnom sistemu. U školama se djeca još uvijek dijele na etničke skupine (broj takvih škola iznosi pedeset četiri).

Osim toga, mnoge škole koriste udžbenike koji su stariji od petnaest godina, a ponekad i više. Da li je to san, jer sve što opisujem zvuči poznato. Zabrinjavajuće je i to da se profesori mogu naći na političkim listama, dok su direktori često mogu povezati sa raznim opozicijama. U ovoj situaciji, obrazovni sistem ne samo da gubi svoju neutralnost, već se i odmiče od ciljeva kvalitetnog obrazovanja. Štaviše, u toj zemlji imamo čak tri različite verzije historije u školama. Kome   da vjerujem? Možda pobjedniku. Mogao bih satima nabrajati nedostatke u obrazovnom sistemu ove zemlje, ali želim se fokusirati na jedno ključno pitanje: učenici trogodišnjih škola, za koje    je praksa presudna, često je nemaju (čast iznimkama). Kako se onda mogu pripremiti za tržište rada? Da li smo ponovo prevareni? Iako su najavljene obrazovne reforme, gdje su one?

Nažalost, čini mi se da se ta reforma obrazovanja zadržala samo na papiru. Možda je i samo obrazovanje postalo papir?