Laž je za mene složen fenomen, istovremeno alat i teret. Oduvijek sam smatrala da je iskrenost temelj svakog odnosa i da nema opravdanja za skrivanje istine, ma koliko ona bila bolna. Nikada nisam pribjegavala lažima, jer vjerujem da istina, ma koliko teška bila, uvijek nađe svoj put. Pišući ovaj esej, ponosna sam što se mogu osloniti na vlastito iskustvo – iskustvo života bez obmana i pretvaranja.
Oh, i laž je sve što ste upravo pročitali. Ne samo da su ove rečenice objektivno gomila gluposti, već ih je smislio ChatGPT, kojem sam poslala oglas za konkurs. Objaviti ih kao dio eseja pod mojim imenom neupitno bi se smatralo laganjem komisije. Činjenica je, međutim, da je većina nas dovoljno svjesna prepoznatljivosti i nedostataka takvog muljanja, pa se vrijedi zapitati bi li stvar izgledala jednako čisto da sam navela poentu sastava, precizno opisala svoje ideje i onda prepustila umjetnoj inteligenciji da ga generiše? Manje ili više laž nego da sam pročitala šta je o laganju rekao neki filozof i svojim riječima pretočila njegova razmišljanja? A da sam sve sama napisala i na kraju zamolila Chat da mi stilski i gramatički koriguje tekst? Postoji li uopšte jasna granica čije bi prelaženje značilo da je „laž“ nazvati ovaj rad mojim?
Zaključite sami, jer ako neko nije stručan da piše o AI-u onda sam to ja. Nemam šta reći o etičnoj upotrebi alata koji uspješno piše kod za C++ i provjereno neuspješno prevodi pismene iz latinskog, egzistira a da pritom ne utiče u velikoj mjeri na moj život, budi u meni interes koliko i sva IT problematika (čitaj : prije bih potrošila stipendiju na pisaću mašinu nego naučila updateovati laptop). Srećom, kada je tema ovog konkursa u pitanju moglo bi se reći da sam u povoljnijem položaju-ljudi su mi oduvijek bili mnogo privlačniji predmet izučavanja. Među njima poznah mnogo spretnijeg lažova od svega što može generisati jedan program, lažova kojeg je nemoguće isključiti i zaboraviti jednostavnim odlaskom na livadu u sred ničega, lažova koji ima svoje mjesto na kauču, u školskoj klupi i tuđim mislima, savršeno normalan broj prstiju i boju glasa. Taj lažov sam ja.
Vjerovatno ste se barem jednom našli u situaciji gdje sjedite s grupom prijatelja i svi se smiju na neku šalu koju vi a)niste dobro čuli, b)niste razumjeli ili c)smatrate glupom i ofucanom. Također je vrlo vjerovatno da ste nasilu razvukli kez, klimnuli glavom, sve u nadi da niko neće primijetiti, te da će tema ubrzo biti promijenjena. Taj nepodnošljivi pokušaj prilagođavanja i pretvaranja da shvatate šalu koju čini se svi ostali prihvataju bez problema je priča mog života – svijet je komedija na nekom nepoznatom jeziku a ja treba da se smijem u ritmu prepune kino sale.
Tu su moji osjećaji poput Cedevite koju serviram razblaženu ili koncentrisanu ovisno od situacije. Dopustit ću sebi reakciju podešenu tako da treći Njutnov zakon da što povoljniji rezultat – ako je smijeh ono što se očekuje onda ću ga uspješno isforsirati, ako potencijalna reakcija na suze nije odgovarajuća onda ću ih suspregnuti, interesovanje ću glumiti koliko god tema razgovora bila dosadna ako procijenim da tako treba. Trudim se izgledati samouvjereno ili poprimiti neku ljupku dozu skromnosti, a u suštini nemam oko čega biti ni samouvjerena ni skromna.
Nisam toliko načitana – samo sam jako vješta u tome da se predstavim kao neko ko zna mnogo, sposobna da meljem i filozofiram na svako postavljeno pitanje potkrepljena površnim ili nikakvim poznavanjem tematike. Nisam zapravo simpatična –većini ljudi nije se teško prilagoditi. Nisam sigurna u čemu uživam-klavir sam svirala jer sam voljela pljesak publike, pjesme pišem kako bi ih nekome mogla pročitati. Ne znam šta želim raditi u životu – privlači me skoro sve, odgovara mi ništa. Poprimit ću stereotipičan profil zanimanja koje odaberem i uvjeriti sebe da je to oduvijek bila moja prava i jedina strast, očajnički tragajući za okvirom u koji se mogu uklopiti.
Sve ovo još i funkcioniše dok nisam sama, i nastavilo bi funkcionisati da se u jednom trenutku kafe, volontiranja, odlasci u pozorište i u školu ne moraju završiti, da ne moram leći u svoj krevet kada više niko nije budan i voljan sa mnom da razgovara, da se tu i tamo ne nađe situacija u kojoj nemam za koga da budem ni pametna i simpatična, ni prkosna i sarkastična, u kojoj reakcija publike jednostavno ne postoji. Da ujutro kroz moj prozor ne provire zrake sunca koje kao da govore „Vidimo te, znamo ko si i šta radiš“. Tada postojim samo ja, slobodna da budem šta god poželim, a u tome i jeste kvaka – brižno sam izrezbarila verzije svog bića za sve i svakoga, zaboravljajući da sam onu prvu i najvažniju trebala posvetiti samoj sebi.
Ako ukucate opšte-prihvaćenu definiciju laži na Google, to je : „Neistinit ili iskrivljen iskaz čija je namjera navođenje drugih da ga prihvate kao istinu“. Dakle, ja sam prema ovom odlično sročenom i vrlo preciznom pojašnjenju lažov. Pitanje je, međutim, ko nije ?
Ako su uzvraćanje osmjeha napornim i nepoznatim tetama na ulici, odgovaranje na pitanje „Ko te više sluša, mama ili tata?“ nečim što nije marš, neplakanje na času zbog loše ocjene, diplomatsko učešće u diskusijama koje zapravo podrazumijeva neučešće u svakoj raspravi na iole kontraverznu temu neke od prvih lekcija koje naučimo, ako trebaš nekoliko puta odbiti posluženje jer „držiš liniju“ prilikom odlaska u goste (domaćin mora isto toliko puta da te ponudi), na pitanje drugarice je li debela odgovoriti sa „ne, nikako“ pa potom komentarisati nabore na njenoj haljini s nekom desetom osobom, tolerisati bezobrazno ponašanje od strane ljudi kojima bi najradije sručio sve u lice (radni kolega ti sutra može biti šef, šef ti sutra može dati bolju poziciju, komšija i dalji/bliži rod mogu ti zatrebati za ne daj bože i sl), može li iko za sebe reći da NIJE lažov ? Nije li činjenica da živimo u društvu koje tvrdi da cijeni iskrenost a zapravo vrednuje laskanje, eufemizme, pristojnosti i norme ? Društvu koje je spremno upirati prstom u poznatu ličnost jer je slagala da nije uradila silikone, postavljati citate tipa „Svijet je maskenbal a ja sam jedini došao bez maske“ (izvorno Franz Kafka, ali može pisati i da je Tolstoj, Ariana Grande ili Anthony Hopkins) na društvene mreže, a ujedno objavljivati slike milion puta provučene kroz Photoshop i sve moguće filtere ?
Nije pitanje da li me lažu već KOLIKO me lažu. Očito da postoji neka granica-nije u redu kada političar kaže da nije pokrao pare od države koje stoje u garaži neke velike vile u obliku najnovije Tesle (tj u normalnim okolnostima ne bi trebalo da bude), nije uredu to što znamo da iza Temua i Amazona stoji stručan tim ljudi koji pravi izrazito napadne reklame za svoje nekvalitetne proizvode, ali sve što sam navela iznad je...okej ? Kako uopšte definišemo pojam neophodan za razumijevanje laži-famoznu istinu ? Tu je teško naći jednostavno obrazloženje jer je većinom u pitanju stvar dogovora. Dogovora.
Postoje objektivne istine ali rijetko kad i objektivni posmatrači. Nebo je plavo, vrlo neoriginalan primjer nečega što svi prihvatamo kao zdravorazumsku istinu. Za nekoga ko tvrdi da je beskrajan prostor iznad nas zapravo crvene boje rekli bismo da je lažov ili da je lud, njegova percepcija mora da je iskrivljena ! Ne zapitamo se npr ko je definisao plavu boju kao takvu ? Znamo njenu talasnu dužinu ali ko može tvrditi da je svi vidimo na isti način i da je taj način ispravan ? Možda je baš daltonista upravu-ne možemo dokazati. Ne možemo dokazati ni da ne živimo u velikom Matrixu, ni da li postoji Bog, i ako postoji je li ispravnije držati se Biblije ili Kur'ana ? Ljude ujedinjuje ista perspektiva i potreba za mi-oni podjelom, pa tako dobijamo vjerske zajednice koje jedne druge nazivaju lažovima, skupine čudaka koji vjeruju da je svijet simulacija, ili da su golubovi kineski špijuni (ne poredim religiju i golubove). S druge strane, časovi historije i književnosti u različitim podnebljima su drugačiji-nekad je zaista u pitanju pogrešno tumačenje, nekada „ispravno“ tumačenje ne postoji, zajedničko im je to da se ni u jednom ni u drugom slučaju ne treba protiviti. Svijet i zajednice u njemu funkcionišu zahvaljujući uspostavljenim pravilima, koja između ostalog određuju šta je istina koja se ne smije uvrtati ali i kada i kako treba slagati.
Ne mogu reći da nam takva pravila nisu potrebna-u suprotnom tolerancija i harmonija ne bi postojale ni u naznakama, svako bi činio i govorio sve što poželi, bla bla. Kažem da sam u ovakvom društvu užasno usamljena. Kada bih se vodila isključivo istinom ljudi bi me prezirali jer sam „gruba“ i „bezobrazna“, ako bih nastavila putem kamufliranja i prilagođavanja ostala bih na istoj tački gdje stojim sada-orbita prepuna poznanika koji su više od poznanika i manje od prijatelja, od koji se niko ne zadržava dugo jer nisam u stanju pretvarati se zauvijek. Skloni smo da upiremo prstom : „Laže nas obrazovni/zdravstveni/politički sistem!“, „Lažu nas reklame!“, „Laže nas AI!“. Laže. Ali sve mora početi negdje, iznad svakog sistema ima neki „viši sistem“ sve dok se ne vratimo na početnu tačku-pojedinca, i to ne onog koji ima zle planove da zavlada svijetom već nas običnjake.
Malo je zastrašujuća pomisao da u svom okruženju imam još lažova, vjerovatno mnogo uspješnijih od mene same, pomisao da nema istine sa velikim I, da postoji samo MOJA istina, stakalce mozaika koji čitav može sagledati samo neka viša sila, ako takva postoji (u svakom slučaju će vjerovatno zauvijek biti podložna promjenama i propitivanjima) Laž ? Ne mogu govoriti o lažima drugih ljudi, mogu reći samo da je laž sve ono što mi ne dozvoljava da mirna odem u krevet. A malo sam se umorila od nespavanja. Zato svaki dan biram biti malo hrabrija, malo jače zagrliti najboljeg prijatelja, malo glasnije i oštrije navesti ono što mi smeta, reći „ne znam“ bez straha da će neko drugi misliti da sam nesposobna, biram smijati se do suza onda kad mi je smiješno i ostati suzdržana kad nije, raditi ono što me zanima bez potrebe da ikome dokazujem da sam u tome najbolja. Biram biti pristojna kada se to očekuje i misliti na tuđe osjećaje, praviti kompromise zarad mira ali ne do granice da dovedem sebe do pucanja. Biram vjerovati drugima, vjerovati da su tuđe reakcije i riječi iskrene, biti sprema da ću se milion puta razočarati i pokušati ponovo jer neko mora učiniti taj prvi korak. Ovaj tekst nisam pisala prema pravilima koje sam odredila sebi kad sam vidjela objavu za konkurs, vodeći se kalkulacijama o tipu ljudi koji čitaju Školegijum (nemoj patetisati, budi cinična i sarkastična na inteligentan način, nemoj preopćenito ni previše lično itd) već onako kako sam željela. Nije važno da li mi je gramatiku ispravljao Chat ili tata, jesu li svaka misao i ironični komentar originalni, savjest mi je mirna. A i koga briga na kraju krajeva. Liniju povlačim ja.