Kako bi izgledao svijet bez laži, svijet u kojem svi uvijek govore istinu? Ne znam, no nije li nemoguć, nije li čak i sam čin govorenja laž? Nije li svaka percepcija realnosti obmana? Nismo li iz stvarnosti gdje laž je jedina istina? Da li je takav svijet ideal kojem trebamo težiti ili utopija koju je nemoguće dosegnuti? Da li bi nas takav svijet oslobodio zla, ili bi nam oduzeo i najveća dobra? Ili bi takav svijet značio kraj te bismo s nestankom laži, nestali i mi? Laž je svaka neistina, a kada ne znamo šta je istina - a ne znamo - onda sve postaje potencijalna laž. Laž više nije izbor, već nužnost. Laž je svaka nepotpuna istina, no nijedna (od onih koje "posjedujemo") nije potpuna. Istina ostaje van naših percepcija, biva ideal kojem možemo, a i ne moramo težiti, dok je laž realnost koja se živi. Doživljaj stvarnosti, umjetnost, jezik; sve to možemo posmatrati obmanom jer nikada nije u skladu s istinom. Potpunom istinom.
Jezik je sistem simbola koje koristimo za predstavljanje ideja, ali simboli, sami po sebi, objektivno nisu povezani sa entitetima koje predstavljaju. Na primjer, sama riječ "riječ" nema nikakvu objektivnu povezanost sa njenim značenjem; izmislili smo je. Ova distanca između simbola (riječi) ukazuje na to da jezik nikada ne može (upotpunosti) odraziti stvarni svijet, on ga interpretira kroz odabrane simbole. Jezik, onda, možemo posmatrati kao alat pomoću kojeg (nesavršeno, ali dovoljno dobro) precrtavamo realnost; realnost prebacujemo u jedan, nama razumljiv, sistem, no jezik ne preslikava stvarnost, on je stvara. Jezik ne (samo da) odražava već postojeću realnost (u većoj ili manjoj mjeri), on stvara jednu potpuno novu. Distanca između simbola izgleda gotovo beznačajno kod konkretnih, fizičkih objekata; međutim kod apstraktnih pojmova kao što su: ljubav, sreća, pravednost, i slično, ta distanca postaje mnogo značajnija i problematičnija. Ovi pojmovi nemaju objektivnu, materijalnu referencu i njihova značenja ovise o kulturama, uvjerenjima, interpretacijama, kao i osobnim iskustvima. Na primjer, riječ "sloboda" može da znači različite stvari različitim ljudima, ovisno o njihovim političkim stavovima, iskustvima, društvenim normama, i slično. Kod apstraktnih pojmova ova distanca postaje ključna s obzirom na to da jezik nije u mogućnosti da upotpunosti prenese složenost tih pojmova. Svaki pokušaj njihovog definisanja ili objašnjavanja, zahtijeva njihovo pojednostavljivanje te nas to dovodi do stvaranja lažnih slika i obmana koje se ne podudaraju sa nečijom stvarnom percepcijom tih pojmova.
Pored jezika, naša percepcija stvarnosti je također nesavršena i ograničena, u suštini pojednostavljena i pogrešna. Na primjer, kada gledamo zalazak sunca, često mislimo da sunce "zalazi" iza horizonta. Iako je to jednostavan način kako mi doživljavamo kretanje nebeskih tijela, zapravo, to nije ono što se dešava. Istina je da se zemlja rotira, a ne da sunce zalazi. Naša svakodnevna percepcija stvarnosti, u kojoj je sunce to koje zalazi, zapravo je iskrivljena, jer je bazirana na jednostavnom, ali pogrešnom modelu svijeta.
Imajući nesavršenu percepciju svijeta, kao i nesavršen jezik, iako to ne želimo, mi zapravo svakodnevno živimo laž, nesvjesni toga. Jezik, kao laž, oblikuje našu percepciju stvarnosti, a ona jezik; i dok se one međusobno oblikuju, mi ostajemo u distopiji laži. Čak i kad znamo da Sunce nije to koje zalazi, u stvarnosti i dalje izgleda da jeste, pa šta je s onim što ne znamo. Čak i kad znamo da Sunce nije to koje zalazi, biramo gledati "zalazak Sunca" jer je tako najljepše. Laž postaje stvaralačka sila kojom aktivno oblikujemo svijet koji živimo, a istina samo nedokučiv ideal. Više ne tragamo za istinama, i ne zanimaju nas (apsulutne) istine, već bivamo prinuđeni stvoriti vlastite. Stvaramo durštvene norme kao istine, priče, umjetnost, na kraju krajeva naučne teorije postaju samo dovoljne istine jer nikad nisu apsulutno tačne. Dovoljne istine ostaju samo laž koja je to najmanje, istinom postaju odabrane laži. Samo mi odlučujemo šta je laž, šta istina; stvarajući realnost u kojoj je je svaka istina samo obmana koju ne tretiramo kao takvu.
No, ako je dovoljna istina, kao najviši oblik istine koji možemo dokučiti, i dalje laž; nije li onda besmisleno da osuđujemo laž i zamišljamo svijet bez iste?! Laž postaje jedini alat za dosezanje (apsulutne) istine. Osnovno sredstvo preživljavanja koje poznajemo; alat kojim možemo razarati i stvarati. Umjetnost koju, možda, ne znamo koristiti. Nije pitanje hoćemo li lagati, nego kakve laži ćemo stvarati. Nije pitanje hoćemo li lagati, nego gdje ćemo postaviti liniju između laži i (dovoljne) istine; i kad nakon toga ipak ne izaberemo koristiti dovoljne istine, koje druge hoćemo?! Kada je sve laž, i kada je laž, paradoksalno, jedini alat kojim uspijevamo tragati za istinom, kojim uspijevamo dokučivati istine, ili barem dovoljne istine, više se ne radi o tome hoćemo li lagati, nego zašto biramo koristiti laži, koje su po svojoj prirodi, više laži. Kada je sve laž, ostaje nam da odgonetnemo koja je to manje, i ako uspijemo, kako da znamo da smo u pravu, da i to nije laž?! No, i kada je sve laž, ne moramo li stvoriti moralne norme koje bi služile za usmjeravanje, ograničavanje određenih laži?!
Laž je posvuda. Lažemo svakim pokušajem objašnjenja, jer je mnogo bliže istini da ne znamo, jer je svako objašnjenje, koliko god bilo dobro, uvijek nepotpuna istina. Lažemo svakim pokušajem da dosegnemo istinu jer prvo moramo biti u krivu, i nije li to laž. Obmanjujemo kada biramo kako govoriti i koje izraze koristiti da bismo stvorili određenu sliku stvarnosti ili sebe, i postigli određeni cilj. Obmanjujemo i obmanjeni smo.
Laž je svugdje. Lagala sam kada sam radila kontrolni rad iz vjeronauke. Kada sam pisala odgovore kakvi su bili ponuđeni u lekciji, i kakvi su traženi ("Bog jeste", a ne "Vjernici vjeruju da Bog jeste"), a nit sam vjerovala u njihovu istinitost, nit je dokazana. Lagali su nas kad su nas učili religiji kao da je apsulutna istina, obmanuli su nas kad su nam je pružili. Kada smo dobili "Knjigu Istine" umjesto da smo dobili mogućnost tragati svoje. Čak iako ih nikada nećemo pronaći, nije li bit u traganju?
Lažemo previše. Laž je kad upotrijebimo izraz "loša osoba" jer tako stvaramo pojednostavljenu i lažnu sliku daleko kompleksnije realnosti. Laž je kad nekoga opišemo kao "zločinca" svodeći tu osobu na čin koji je počinila, ignorišući sve druge aspekte njenog identiteta. Jezik aktivno oblikuje naš doživljaj stvarnosti; riječi postaju etikete kojima stvaramo okvir kroz koji će čin ili osoba biti viđen/a; izrazima oblikujemo stvarnost rušeći predhodnu, stvarajući društvene norme koje aktivno utječu na percepciju svijeta. Fraze poput "Dječaci ne plaču", "Žene nisu racionalne", "Ona je odvratna", ili "On je glup" postaju sredstvo kojem oblikujemo očekivanja, vrijednosti, i ponašanja u društvu. Jezik postaje sila kojom svjesno ili nesvjesno oblikujemo stvarnost unutar stvarnosti.
Laž je sve. Svaki osjećaj, doživljaj, događaj postaju samo obmana. Na primjer, osjećaj sigurnosti kraj nekoga često je iluzija stvorena na našem doživljaju te osobe, a ne stvarnom okolnostima. Psihologija to objašnjava kroz nekoliko aspekata, među kojima su projekcija poznatog (osjećamo se sigurno kraj nekoga ko nas podsjeća na figure koje su nam bile izvor zaštite, npr. roditelji), efekat pripadnosti, kao i neurološke i hemijske reakcije. Apstraktne pojmove, poput "ljubavi", "sreće", gotovo nikad ne posmatramo onakve kakvi jesu zapravo.
Romatizujemo ih i to ih čini lijepima, a u suštini uvijek je bliže istini kad ih predstavimo sa par hemijskih formula. No, zašto bismo?
Laž je neizbježna. Lagali su me kad su mi rekli da sam pametna, mnogo je bliže istini bilo da su ostali bili isuviše glupi. Lagala sam kad sam rekla da ne znam, trebala mi je takva realnost. Ali to je bila mnogo manja laž od "Znam", uvijek se mnogo više ne zna, nego zna. I nije li to cilj, ako ne mogu živjeti istinu, mogu bar živjeti ono što je najmanje laž. Ako je istina nedokučiva, mogu bar da joj budem najbliže. Ali ako je sve potencijalna laž, mogu li znati šta je najdalje od laži. I kad znam, kako da znam da znam ispravno? Možda ne mogu, nit trebam znati ili dokučiti istinu, ali mogu da joj težim. Da dam sve od sebe da joj se približim.
Možda nikad ne mogu imati apsulutnu istinu, ali mogu težiti dovoljnim jer su dovoljne, i mogu (dovoljnim) istinama dokazat njihovu istinitost. Laž je stvaralačka sila i nužnost; no mi biramo kakve laži i u koje svrhe ćemo koristiti. Laž je neizbježna, samo alat, ali mi biramo hoćemo li razarati i stvarati, možda još bitnije - šta ćemo stvarati.
Laž je uvijek tu. Često poput cigarete - ne unapređuje život, ali ga čini lakšim za podnijeti. Ne ubije te, ali te ubija. Ne odvede te konačnoj desitinaciji, ali te približava istoj. Ne izgleda toliko privlačno dok ne probaš. Noge su joj kratke dok ne naučiš. Poput cigarete - jednu kad uzmeš, treba ti i druga; poput cigarete - ne riješi ništa, a kao da je sve riješila. Ostavlja nevidljive tragove, pružajući utjehu.
Bez nje život postaje nemoguć, pa joj se prepustiš. A nije li to obmana same stvarnosti? Poput cigarete - daj što više da lakše prođe dan, poput cigarete - što više, to manje dana za proći ostaje. Laž je poput cigarete - jednom kad kreneš, ne prestaješ.
A krenuli smo odavno. Lagali smo i lagali, i sad je laž postala jedina realnost. Lažem ja, lažeš ti, laže sistem; laže sam sebe svako ko pokuša dotaći istinu. Svjesno ili nesvjesno gradimo iluzije isuviše daleke od stvarnosti. Svakim izborom koji donesemo stvaramo veću ili manju laž koja aktivno gradi sve ostale. Birajući riječi, način na koji te gledaju i govore, sa više znanja, svjesno te lažu, baš kao što ti to radiš iz neznanja. Sve što kažemo je potencijalna laž, ali mi ne biramo ono što je samo potencijalna laž, mi biramo ono što je sigurna laž. Osuđujemo one koji nas svjesno, s određenim ciljevima obmanjuju, a meni je uvijek za veću osudu bilo "nevino" laganje zbog nesvijesti. Oni koji lažu s namjerom bar znaju šta i zašto rade.
Kako bi izgledao svijet bez laži? Ne znam, ja sam iz onog gdje laž je sve. Ja sam iz onog gdje istina je istina bez obzira na sve, a laž realnost, isto bez obzira na sve.
Ja sam iz onog gdje laž je nužnost i može da nas vodi istini, a mi smo odabrali s njom stvarati nove. Ja sam iz onog gdje biraš kakve laži ćeš stvarati, i biramo da se lažemo da smo iskreni. Kako bi izgledao svijet bez laži, o tome ne želim ni pomišljati jer moj je krojen na istoj. Ja sam iz svijeta koji pričom samo istinu obožava, a laž živi. Ja sam iz svijeta u kojem previše je laži da nas istina ne bi uništila. No, možda mi je samo definicija laži pogrešna, možda mogu da je definišem drugačije? Ali ne bi li to bila laž, baš kao i ova? Možda je pitanje je koja je to manje, čisto da bismo koristili onu koja je to više?! Možda nas se ne tiče, koristit ćemo onu koja nam se bolja uklapa u ostale, dok osuđujemo one koji nas lažu; ta šta će mi njihove obmane, obmanut ću se sama.