Svi lažu. Mama laže babu, a ja njih. Brat laže da nije dobio jedinicu u školi, prijatelji lažu da je sve u redu, profesori lažu da neće dati težak test, a nana samu sebe laže da će se dedo vratiti. Voljela bih da mogu svima vjerovati, ali svi lažu.
Mama laže babi da je sve dobro dok on nije tu, da brat i ja dobro učimo, da je slušamo i da je sve u redu, ali i ja lažem mamu da sam dobila peticu iz najtežeg predmeta da bi ona bila sretna i da ne bi brinula o meni dok me nema. Volim da je vidim sretnu, čak i ako je to zbog male laži, ali mi je lakše da je lažem, nego da gledam kako plače.
Brat je laže da se danas nije potukao u školi da je ne bi zabrinjavao, ali istina je da se već sedmicama svađa sa istim dječakom koji ga izaziva. On je sam kući s njom dok mene nema i ne želi da je brine dok je bolesna.
Moji prijatelji me lažu da je sve u redu kod kuće i da se ne brinem, ali kad se isključe iz razgovora i počnu gledati u daljinu, vidim im tugu i slabost u očima dok me lažu.
Od dedine smrti nana sjedi sama u dnevnom boravku i čeka svaki trenutak da dedo uđe na vrata sa cigarom među prstima i osmijehom na licu, da sjedne sa njom za sto i da pričaju. Ali nana zna da on neće doći, zna, a i dalje se nada, čeka dan kada će doći, ali neće. Nana laže samu sebe već dvije godine da će se sve vratiti na staro.
Profesor nam je danas rekao da je test lagan, ali svi znamo da je to laž, zato, kada dođemo kući, svi učimo i bojažljivo iščekujemo dan testa.
Država nas laže da je sve pod kontrolom, ali svi znamo da nije. Znamo da će jednog dana nešto loše da se dogodi i da ćemo svi morati snositi posljedice zbog političara koji nas lažu.
Svi vidimo danas tako sretne ljude na kamerama kako nam preporučuju neki proizvod ili govore kako im je život savršen, ali svi lažu.
Zašto svi toliko lažu? Da li se svi samo boje istine ili posljedica svojih riječi?
Doktori su nas lagali godinu dana da će se dedo moći vratiti na staro, da će se moći ponovo igrati s nama, da će moći jesti i pričati. Davali su nam nadu da će sve opet biti dobro, čak i bolje. Dedo je poslije tih njihovih riječi preselio. Bili smo razočarani i izgubljeni. Zašto bi nam tako lijepo govorili? Njihove su riječi bile kao melem.
Ona nana s kojom se upitam dok idem sokakom, kaže da je dobro. Rekla bi: "Ma, malo me noge bole, ali bilo je i gorih dana." Znam da je ne posjećuje njena porodica i da je bolesna, ali me i ona laže.
Shvatila sam da, dok odrastam, niko ne laže jer me ne voli ili jer mi ne vjeruje, nego da bi me zaštitili od istine. Lažu me da se ne brinem i da ne žalim za njima.
Ali ni ja nisam iskrena.
Svakog sam lagala u ovom svom životu. Mislila sam da ne valja lagati, ali nisam lagala da bih ikoga povrijedila ili prevarila. Lagala sam roditelje da se ne bi brinuli. Lagala sam prijatelje jer sam znala da i oni imaju previše problema i nisam htjela da im budem teret. Lagala sam svoju nanu da sam dobro poslije dedine smrti da ona ne bi plakala kada me vidi tužnu, ali istina je da sam svaku noć čekala da zaspi da ne bi čula moje suze.
Lagala sam profesora da sam naučila, ali ocjena mu je rekla drugačije.
Zašto bi iko meni rekao istinu ako i ja samo lažem?
Svi lažu.