Laž, riječ koja u sebi nosi oblak iluzije, dok prelazi iz usta u usta, ostavljajući naizgled nevidljive tragove na stazi istine.
Da li je laž poput mreže koja nas spaja ili nas razdvaja? Ponekad je tiha i neprimjetna, a ponekad teška i gušća od olova. Gdje je njeno pravo mjesto u našim životima?
Možemo li zamisliti svijet bez nje, ili bi nas istina natjerala da se suočimo sa stvarnošću?
Ona je poput sjene koja nas prati od samog početka . U školskim klupama, gdje se male neistine izgovaraju poput "Učio sam" ili "Nisam prepisivao", dok ruka prekriva formule što su zapisane na stolu, postale su svakodnevnica.
Male, naizgled sitne i bezazlene, ostavljaju tragove poput tinte na papiru. Međutim, svaka izgovorena laž nosi svoju težinu, koliko god bila mala. Koliko puta moramo izgovoriti laž da bismo shvatili koliko nas te riječi zapravo mijenjaju?
U svijetu odraslih, laž poprima drugačiji oblik. Postaje alat, sredstvo manipulacije, maska za nesigurnosti i strahove.
Reklame nas zavode lažnim obećanjima, vijesti stvaraju svijet iskrivljenim, a čak i knjige kriju istinu iza fantazije. Roditelji, naši prvi vodiči, često nam govore: "Sve će biti u redu", i da li je to samo utjeha ili opet još jedna u nizu neistina? Da li to pokušavamo da uspokojimo, da dovedemo u harmoniju svoj unutrašnji nemir ili smo samo oni koji govore neistinu?!
Tako laž postaje ne samo alat, nego i štit, nešto što koristimo da bismo preživjeli svakodnevicu. Ali, gdje onda povlačimo granicu? Kada laž prestaje biti opravdana i postaje izdaja? "Uvijek ću biti tu za tebe"- zar to nije još jedna obmana? Zar to obećanje ne bi moglo slomiti neku krhku i nježnu dušu? Zar nije onaj koji obećava također u nekoj zabludi.
Ponekad je i tišina ta koja laže. Neizrečena riječ također može zbuniti, može nas odvesti u misaona lutanja i magloviti bezizlaz.
Ljubav bi trebala biti utočište istine, ali kada laži uđu u to utočište, da li ono ostaje sigurno?
Najveća borba uvijek se vodi u nama. Svi smo kao sretni. Svi kao znamo kud idemo i šta nam je raditi.
Nosimo maske koje skrivaju naše slabosti, uvjeravajući druge, a i sebe, da smo jači nego što jesmo. Ali kako pronaći mir kada sami sebi ne govorimo istinu? Šta moramo uraditi da bi mi dozvali svoju sreću, umirili okeane, umirili osjećaje.
Laž nije ništa drugo nego bijeg – bijeg od straha, bola, posljedica. Šapućemo sebi: "Sve je u redu.", dok nas iznutra izjeda tuga koju ne želimo priznati. Istina je razjarena zvijer koja ruši šarenilo laži.
Možemo li mi zapravo živjeti među zidovima koje laži grade oko nas? Ili ćemo se osloboditi i dozvoliti istini da nas vodi, koliko god bolna bila? Mozda je riješenje u nekoj umjerenosti,osvješćivanju situacija koje djeluju na čovjeka ljekovito i ohrabrujuće, u nekom blagom pristupu i odnosu prema ljudima i sebi.
Na kraju, samo istina može osloboditi srce od tereta laži i pokazati nam put prema slobodi.