Riječ, djelo ili misao koje ne odražava istinu je laž. To je bolest od koje oboljevaju vjerovatno svi, cijelo društvo, ali ipak uz bitne razlike. Vjerovatno da razmišljanje mene, Bosanca koji živi u Bosni i Hercegovini i mog vršnjaka iz neke od uređenih zemalja Evropske unije nije isto. Zato smo mi Bosanci posebno osjetljivi na laži i vjerovatno ih lakše prepoznajemo od drugih. Kad mislim o tome šta je laž, prva asocijacija mi je vlast, političari i „svi na vlasti“.
Siguran sam da ne postoji ljudsko biće koje nije barem jednom u životu slagalo, nekad čak i da sakrije suviše bolnu istinu, da poštedi tog kome laže. Takva laž je u nekim situacijama čak i opravdana, tada ona prelazi u ljubav, naklonost prema drugoj strani, brižnost. Postoje i „laži odrastanja“. Svaki period u odrastanju nosi sa sobom različite „laži odrastanja“. Dok smo mali, pa nam je potreban stalni nadzor roditelja, tada uglavnom lažemo kako bi smo dobili što više vremena za igru, kako bi dobili željenu igračku, kako bi smo usrećili prijatelja. Kad odrastemo, pa izlazimo bez da roditelji izlaze sa nama, tada imamo druge razloge za laž, kako bi ostali što duže sa prijateljima vani, kako bi smo otišli na neku utakmicu, za koju naši roditelji možda i nisu dali dozvolu. U osnovi sve te „laži odrastanja“ imaju isti povod, ali su sve one u trenutku dok ih pravimo bezazlene, sa dječije strane. Naravno da roditelji mogu puno bolje procijeniti posljedicu laži, pa zato svaka laž po otkrivanju, a u pravilu bude otkrivena, za posljedicu ima kaznu i uz pomoć roditelja shvatanje ozbiljnosti iste. Ona na prvi pogled može izgledati privlačno, ali kada se otkrije, iza nje ostaje osećaj praznine i shvatanja vrijednosti istine. Takve laži uglavnom ostaju unutar uže porodice, jer ne pogađaju ostatak porodice i društvo u cjelini. Međutim, postoje laži koje nose veću ozbiljnost, težinu, koje mogu povrijediti puno ljudi i uticati na živote većine u društvu. To su laži kojima je bosansko društvo izloženo svakodnevno od strane političara, koje je i birao isti taj narod kome oni lažu. Povod za takve laži je uvijek lična korist, jer je opšte prihvaćena kvalifikacija za radno mjesto političara da ne preza od laži, da na prvom mjestu u svom radu stavlja ostvarivanje lične koristi. Narod je sredstvo kojim se političari služe da dođu na poziciju i u poziciju da lažu. To se nažalost kod nas smatra „normalnim“, te se više niko i ne čudi kad se otkrije laž političara. Takve laži nemaju opravdanje, to su laži koje niko ne bi smio prihvatiti i oprostiti. Uz pomoć takvih laži ostvaruju se pogodnosti za uži krug ljudi oko političara, a na štetu naroda. Za te laži se ne može naći opravdanje, one stvaraju pukotine u povjerenju, koje se kasnije ne može popraviti. Mislim da me najviše nervira i boli kod tih laži sebičnost i bahatost tih ljudi. Umjesto da budu sretni i ponosni što ih je narod izabrao, što imaju priliku da predstavljaju narod, što imaju priliku da svojim primjerom pokažu koliko je pogrešno lagati iz bilo kog razloga, oni se ponašaju upravo suprotno.
Bez obzira šta prethodilo laži i koji bio povod za istu, istina uvijek pobjeđuje laž. Laž će se kad tad otkriti, te će breme istine biti još teže jer je laž prethodila istini. Za mene, laž je test karaktera. Ona me uči koliko je važno biti hrabar i iskren, ne samo prema drugima, već i prema sebi. Jer, na kraju dana, istina je temelj svakog pravog odnosa i ogledalo u kojem vidimo pravu sliku sebe. Na kraju, šta je za mene laž? Laž je padanje na testu karakternosti, nepoštovanje osobe kojoj lažemo, pokušaj da prikrijemo svoju slabost i nedostatak hrabrosti. Biti iskren, bez obzira na sve, je za mene jedina opcija, put kojim želim ići u životu i koji u budućnosti želim dijeliti sa drugima.