“Istina je izdaja u carstvu laži.”
George Orwell
Laž za mene predstavlja izdaju. Svugdje oko nas se laže; strašno je živjeti u svijetu gdje je laž postala istina. Da li bi bilo bolje da govorimo istinu, ili bi nekima ona bila toliko surova da bi se izjedali do kosti? Trunemo, kao narod trunemo, i baš tada, kada nam se otkriju kosti od izjedanja, one bi bile trule... prazne, bez srži. Mi smo prevazišli laž drugih naroda; mi, kao generacija modernog doba, lažemo sami sebe, izdajemo sva naša načela i vjerovanja.
Ljudi su danas na sve spremni, pa čak i da ubijede sebe u tu laž, više nego druge. Valjda je to najveći porok modernog čovjeka. Izmišljamo rakete, avione, strojeve kao iz bajke, ali i dalje nemamo način kako da izliječimo prevaru u svijetu. Čim se dijete rodi, učimo ga da laže, jer ne gradimo povjerenje. Roditelji često zaborave da su i oni nekada bili djeca pa smišljaju neke standarde kako bi se nadmetali s drugim roditeljima, a u tom procesu lažu. I tako sve ide u krug.
Laže se kolika je plata, lažu se banalne stvari poput toga da li smo slobodni za kafu, isto kao da je postalo ilegalno reći „neću“. Voz laži tu ne prestaje. Ljudi sve više lažu da su sretni, da im je lijepo u braku u kojem svake večeri do ponoći urlaju, a nerijetko imaju potrebu i da „virnu“ sa strane, nešto privlačnije, drugačije, ne nužno bolje. Najgore od svega je što se lažemo mi, omladina... da će biti bolje, da će nam ostaviti prostora za napredak.
Čini se da smo došli u doba kada je teško pronaći istinu, a informacije su nam na dohvat ruke, zato ja bježim u umjetnost, ali ponekad me strah da je i umjetnost laž, da su je oskrnavili ljudi koje susret s istinom izjeda do kosti.