Šta je “šarena laža” , znao sam se zapitati još kao mali. Naprosto nisam bio svjestan stvarnog značenja tog, tada za mene, imaginarnog pojma kojom su roditelji “u šali” zavaravali djecu. Kao nevinom biću, urezalo mi se u sjećanje kada sam se prvi put osjećao prevarenim. Dok nisam odrastao nisam mogao to da razumijem na pravi način. Međutim, porazna je činjenica da izuzetno velik broj ljudi, kako mlađih, tako i starijih, ne razmišlja o šteti koju donosi laganje u društvu. Ta kolektivna nesvjestica ima velikog udjela na današnje cjelokupno stanje društva, u ama baš svim njegovim aspektima. Baš zbog te naše uspavanosti, želim biti jedan od onih koji će koristiti svaku priliku i pokušati probuditi ostale iz tog nehaja, te u konačnici u tome i uspjeti.
Prije svega, trebaju se stvari nazvati pravim imenom. Ja običavam reći, i pri tome stojim čvrsto, da je laž, iako se često puta ona olako izgovori, odvratno i vrlo ubojito oružje. Ubojitost tog opasnog oružja nažalost se može primijetiti svuda oko nas i vjerujem da smo uglavnom svi svjedočili njegovoj učestaloj upotrebi. Osobno sam osjetio razornost ljudskog jezika, tog opoganjenog ljudskog organa. Zbog mržnje nekih osoba i njihovih laži o meni bio sam žrtva pokušaja rušenja moje časti i ugleda. Zbog laži i kleveta ostajao sam bez prijatelja koji su mi mnogo značili, te mi je svjesno i zlurado nanešena duševna bol zbog toga i nanesena šteta. Iako sam prebrodio neprijatne posljedice prljavih laži, i dalje osjećam gađenje prema istom. Teška je spoznaja da to što sam osjetio ja nije rijetkost i iznimka. Naprotiv. Mnogo je ljudskih života, koji su upropašteni upravo radi neprisutstva istine, iskrivljivanja istine ili direktnih, otvorenih, brutalnih i ubitačnih laži. Na taj način, je naneseno toliko bola i nesreće drugim ljudima, da je to jednostavno nemoguće izmjeriti bilo čime. Nažalost, klevete, kako zovemo oblik laži koja služi da se oblati neka osoba kojoj zavidimo i slične ostale podvrste laži nisu počele tek od jučer. Takve pojave su poznate još od pamtivijeka, te nisu nimalo strane ljudskom rodu. To jasno možemo vidjeti u mnogobrojnim historijskim izvorima, legendama i pričama. Jedna od njih je Legenda o goloj Istini i maskiranoj Laži iz XIX stoljeća gdje se vidi simbolika odnosa istine i laži u tadašnjem, pa i sadašnjem svijetu. Onda sebi postavim jedno vrlo zagonetno pitanje: Kakva li smo mi to bića ako svojim govorom svjesno činimo zlo drugima? Po tome smo očito iznevjerili časnu ulogu koji nam je sam Bog dodjielio obdarivši nas darom govora i postali smo onakvim kakvi ne bismo trebali biti. Paradoks je da se ta odvratna navika laganja prihvaćena i sasvim usvojena, kao da je to sasvim normalno, da ne kažem poželjno. Još veći paradoks leži u tome što se govorom obdareni ljudi, koji bi se njime morali razlikovati od ostalih živih stvorenja,prečesto ne pokazuju da su govorom oplemenjeni . Govor kao dar trebao bi se koristiti sa više ljepote, morala, odgovornosti i časti. Žalosno je što to danas izgleda kao jedna velika utopija i iluzija.
“Kazna za lažova je u tome što mu ne vjeruju ni kad govori istinu.” - poslovica je koja ipak daje nadu u univerzalnu pravdu koja predviđa kazne za lažove.
Laž posjeduje prokletstvo i crne osobine, ima osobine lako prenosive teške bolesti. Bolest laganja je tako teško izlječiva i kad se jednom osoba tom bolešću zarazi, izvjesno je da će se teško od toga oporaviti. Poznajem izuzetno mnogo ljudi, pa opet nisam siguran da broj izliječenih od ove opake bolesti laganja može preći broj prsta jedne ruke. Prenosivost je također ogroman problem. Pozamašan broj ljudi uči svoje potomstvo još od malih nogu da se služe lažima. Na taj način se cementira stanje odgajanjem generacija novih malih lažova. Značajan broj povodljivih ljudi su medij prijenosa te bolesti. Zaista mi je žao što se laganje ne prepoznaje i ne klasificira kao bolest, kako u psihologiji, tako ni u medicini. Upravo u tom nemaru leži razlog i širenja i težine liječenja te bolesti. To vuče za sobom nesagledive posljedice koje nažalost naposlijetku znaju biti drastične.
Razmišljanjem o laganju doći ćemo do jedne porazne činjenice, koje treba da se kolektivno sramimo kao čovječanstvo iz dubine svojih, lažima uprljanih, duša, a to je jeziva spoznaja da se istina u današnje doba daleko manje cijeni nego ikad u povijesti ljudskog postojanja. To je dokaz je da je čovječanstvo palo na ispitu univerzalnih vrijednosti, morala i ljudskosti. Duboko sam ubijeđen da smo svi mnogo puta prošli kroz situaciju da smo imali neprijatnosti radi istine i radi toga što se nismo služili neistinama, jer je danas lijepa i prikladna laž svakom draža od ružne neprikladne istine. Pamtim slučaj moje rodice koja je zakasnila u školu i nakon što je rekla da nema razloga za zakašnjenje dobila je neopravdan sat. Nakon toga razrednica je rekla majci da je dijete trebalo reći bilo kakav lažni opravdan razlog kao što je odlazak zubaru i u tom slučaju bi joj izostanak bio opravdan. Ona dobro poznata poslovica “Ko prizna, pola mu se prašta” zvuči lijepo, ali po tom principu niko ne postupa, a on bi trebao biti slovo zakona svim ljudima. Odgojem se ova anomalija društva može iskorijeniti. To bi trebao biti imperativ svim razumom obdarenim roditeljima.
Ovim razmišljanjem nameće se vrhunaravno pitanje: “Kako riješiti taj problem?”. Ovo pitanje mora se postaviti svim ljudima sa osjećajima brižnosti za zajednicu. Kompleksnost te problematike navodi mnoge na odustajanje, ali imperativ mora biti borba i neposustajanje. Cijeniti istinu kao univerzalnu vrijednost je po mome mišljenju svjetlo na kraju tunela. Samo u tom slučaju će velike ljudske mase imati hrabrosti započeti novu ljepšu epohu života na ovoj predivnoj šarenoj planeti. Dokaz da je stanje cjelokupnog društva više nego loše jeste da ovakav scenarij izgleda potpuno nemoguće i idealistički. Ali ipak cijelim svojim bićem vjerujem da uz jaku volju, želju, trud, napor i rad se mogu činiti čuda. Kada bi se takvo nešto doista dogodilo, ljudski rod bi doživio novu renesansu. A siguran sam da može i hoće. Tek tada će svijet biti mnogo ljepše mjesto života. Tada će svijet konačno moći prodisati i udahnuti istinu punim plućima.
Kako bi se onda bilo lijepo probuditi u jednoj novoj realnosti. Ta nova realnost, značila bi svijet bez licemjerstva, kleveta, kojekakvih kafanskih glasina, značilo bi svijet transparentnosti, otvorenosti i iskrenosti. Koliko bi tek onda u tom novom svijetu život bio ukrašeniji i oplemenjeniji. Međuljudsko povjerenje bi se nanovo rodilo. Jednostavno, takvo okruženje i ustroj predstavlja potpuni kontrast današnjem načinu funkcioniranja. Mislim da čovječanstvo ovakve promjene treba i zaslužuje.
Ali, kao što bi narod rekao “To ne pada sa neba”. Da bi to bilo sprovedeno, potrebna nam je kolektivna društvena pokretljivost, motivacija, povratak univerzalnih vrijednosti i u konačnici osjećaj moralne odgovornosti. Zato ustanimo iz letargije i mraka laži svi zajedno i imajmo inicijativu u popravljanju svakog lošeg stanja. Prvo počnimo od sebe, pa onda budimo animatori drugih. Strpljivo i uporno, pa će se doći do dugo željenog cilja – svijeta istine i morala. Stoga počnimo već jednom, što prije počnemo prije ćemo vidjeti sunce.