Smrskala sam se u hiljadu odsjaja ogledala koje je predugo nosilo tuđe odraze. Pod bremenom laži koje su me činile - umrla sam. Ne na način koji bi mogao biti zapisan u knjigama ili urezan u kamen. Moje tijelo je još tu, moj glas i dalje odjekuje, ali više ne pripada meni. Ugasili su ga njihovi pogledi, pogledi koji su probadali kroz tkivo svake riječi, svake iluzije, svake laži koju sam ih natjerala da vjeruju.
Ne, nisam ja kriva. Nisam ja isplela ovu mrežu. To si bila ti, moja sjenko laži, moja vjerna pratiljo, moje drugo ja. Ne može biti moja krivica. Ti si me vodila, korak po korak, kroz taktike i igre na ovoj šahovskoj ploči života. Ja sam bila samo figura, bijeli pješak koji je vjerovao da može postati kralj, dok si ti, crna kraljica, pomjerala sve konce u moju korist. A sada...sada kada su vidjeli ko sam, kada su shvatili da nisi stvarna, sada kada mi bijele figure sude kao izdajniku - sada me ostavljaš? Nestala sam u očima drugih, u pogledu koji je prepoznao razliku između onoga što jesam i obmane koju si ti projektirala. Ko sam ja zapravo? Kada si ti, koja si hranila moje postojanje, sada samo ništa? Krivim tebe, Sjenko. Tebe koja si mi dala da vjerujem da bez tebe nikada neću biti voljena. No, kada me svijet svukao do kostiju, i ostavio sa prazninom gdje nakada biješe osoba, sada me ostavljaš? Prokleta bila.
Vraćam se unazad, u dane kada si bila moj oslonac. Sjenko, sjeti se kako si me podučavala lažima koje će ih osvajati, kako si mi dala riječi koje su donosile osmijeh, kako si me zastrijela iluzijom onoga što su željeli vidjeti. Sjećaš li se prve laži? Bila je to puka sitnica, nešto što je promaklo između daha i tišine, nešto što je bilo lakše izgovoriti nego istinu. I bila je lijepa. Lahka. Mekša od grubih ivica stvarnosti. I tada si došla, nježno neprimjetno, poput sumraka koji se širi nebom, ne tražeći dozvolu. Počela si da rasteš u meni, tiha i sigurna, dok su bijele figure vjerovale da sam jedna od njih. A onda...onda si postala nešto drugo. Postala si gladna. Ne znam kada si se pretvorila u nešto što me posjeduje. Možda onoga dana kada sam prvi put slagala da bih preživjela? Ili kada sam slagala da bih voljela? Možda kada sam izdala nekoga samo da bih sačuvala sopstvenu iluziju? Ti si postajala sve veća, a ja sve manja. Postala si opsesija. Nije više bilo razlike između tebe i mene. Ponekad kada bih se pogledala u to prijekorno ogledalo, nisam znala da li gledam u sebe ili u tebe. Da li su riječi koje izgovaram stvarne? Da li su ljubavi koje sam osjećala bile istina? Jesam li ikada bila voljena ili su voljeli samo priču koju si im ispričala? Sjenko, zašto mi to radiš? Zar nisam bila tvoj vjerni sljedbenik? Zar nisam hodala u tvom mraku, štiteći te od svjetlosti koja bi mogla da te uništi? A ja? Šta sam ja željela? Ni sama nisam znala.
Šta ako...šta ako nisam jedina? Šta ako su svi oni isti kao ja? Gledala sam u ploču oko sebe i vidjela kako svi igraju istu igru. Figure kriju istinu iza osmijeha, iza formalnosti, iza ispraznih riječi koje nemaju težinu. One pričaju priče da bi preživjele. Svi oblikuju sopstvenu realnost. Države pričaju priče. Ideologije su samo najbolje upakovane laži. Moral je samo skup pravila koja smo izmislili kako bismo mogli podnijeti haos. Ljudska historija je satkana od laži koje su postale istina jer smo odlučili da ih prihvatimo. Jer istina je nepodnošljiva. Bez laži, plamen istine bi nas sažgao. Sjenke nisu bile stvarne. Ti nisi bila stvarna. Ti si bila samo dio mene, opravdanje koje sam stvorila da bih mogla nastaviti igrati igru. Sve vrijeme, to sam bila ja. Ja sam lagala. Ja sam manipulisala. Ja sam oblikovala stvarnost prema svojim potrebama. Bila sam samo jedna od mnogih koji su igrali ovu igru.
Smrskala sam se u hiljadu odsjaja ogledala koje je predugo nosilo tuđe odraze. I tada, u krhotinama obmane koju sam nazivala istinom, sam prvi put vidjela sebe. Kada više nema težine u mom postojanju, osjećam nešto novo. Osjećam slobodu. Ljudska priroda nije crna ili bijela. Nema pravih boja na ovoj ploči. Sve su samo nijanse sive. Ljudski odnosi su isprepleteni istinom i lažima, a ja...ja sam cijeli život pokušavala da ih odvojim, da prebacim krivicu na nešto što nije imalo sopstvenu volju. A sada, konačno oslobođena okova svoje sjenke, pogledam u šahovsku ploču i pitam se... Da li je svijet spreman za nekoga ko više ne igra igru?