Laž je sjena što tiho korača iza svakog od nas, nečujna, ali prisutna. Kao sumrak pred noć, ne dolazi naglo, već polako, neprimjetno, uvlači se u riječi, poglede, osmijehe. Nekad je sitna, skoro nevažna, poput laganog povjetarca koji ne primijetiš, a nekad je teška kao oluja, ruši mostove među ljudima i ostavlja pustoš za sobom. To je onaj trenutak kad gledaš nekoga u oči i znaš da riječi koje izgovara nisu stvarne, ali ih svejedno prihvataš, jer istina bi boljela više nego što si spreman podnijeti.
Laž. Riječ kratka, ali teška, kao kamen u džepu, kao sjenka koja se vuče za nama gdje god da krenemo. Može biti meka poput izgovorenog „dobro sam“ kad nisi, "nije mi ništa" iako ti je sve ili oštra poput noža kada ti neko slomi povjerenje jednom rečenicom koja nikad nije bila istinita. Laž je varka, dimna zavjesa, maska koju nosimo kada ne želimo da svijet vidi naše pravo lice. Mala riječ, a nosi težinu cijelog svijeta. Nekad te zaštiti, nekad te uništi. Nekad prođe neprimijećeno, a nekad ostavi trag koji se ne može izbrisati. Kažu da su sve laži iste – neistine koje mijenjaju stvarnost. Ali nisu, zar ne? Ima onih sitnih, bezazlenih laži, koje izgovaramo bez loše namjere. A ima i onih velikih laži, onih koje bole, koje ruše povjerenje, onih koje, kad se jednom izgovore, ostave pukotine koje se više nikad ne mogu potpuno zalijepiti. Laže se svuda. U školi, kod kuće, na ulici, u knjigama, na televiziji. Lažu reklame dok ti govore da ćeš biti sretniji ako kupiš baš taj parfem. Lažu političari dok obećavaju bolju budućnost. Lažu čak i prijatelji, ponekad, možda iz straha, možda iz ljubavi. Lažu i roditelji – ne zato što žele da te prevare, već zato što misle da te tako štite. „Sve će biti u redu“, kažu, iako ni sami ne znaju hoće li biti. A ja? Lažem li ja? Naravno da da. Lažem kad kažem da me ne pogađaju neke stvari, iako mi se stegne grlo od njih. Lažem kad obećam sebi da ću od sutra biti bolji, da ću manje odgađati, više učiti, zdravije jesti. Lažem kad kažem da mi nije stalo do nečega, samo da ne bih izgledala slaba. Lažem jer je ponekad lakše tako. Roditelji? Lažu i oni, ali iz ljubavi. Kažu da će sve biti u redu, čak i kad nisu sigurni u to. Govore da se ne plašimo mraka, dok i sami ponekad osjete jezu u njegovoj tišini. Šapuću bajke o Djeda Mrazu, Zubić Vili, čudima, jer žele da što duže vjerujemo u magiju. I mi im vjerujemo, jer nam ta laž grije dušu, kao topla deka u zimskoj noći. Laž diše među zidovima škole, šapuće u hodnicima, skriva se iza izgovora: „Nisam stigao naučiti“, „Zaboravio sam svesku“, „Nisam znao da imamo test“. Nastavnici možda lažu kada kažu da su svi učenici jednaki, dok negdje u dubini duše osjećaju simpatiju prema nekima više nego prema drugima. A šta je sa lažima koje govorimo sami sebi? One su najopasnije. „Mene to ne pogađa“, kažemo, dok se u grudima steže nešto što ne možemo objasniti. „Sutra ću početi ispočetka“, obećavamo sebi, iako znamo da će sutra izgledati isto kao i danas. „Ja sam sretan“, ponavljamo, pokušavajući da uvjerimo i sebe i druge. I tako prolaze dani, ispunjeni poluistinama, riječima koje zvuče uvjerljivo, ali nas ne ispunjavaju. Ali šta bi bilo da svi uvijek govore istinu? Zvuči plemenito, zar ne? Ali zamisli svijet u kojem nema filtera između misli i riječi. Svijet u kojem te neko bez razmišljanja pogleda u oči i kaže ti sve ono što možda nikad ne bi želio da čuješ. Svijet u kojem nema uljepšavanja, nema „možda“ umjesto „ne“, nema „vidjet ćemo“ umjesto „nikada“. Da li bismo zaista mogli podnijeti toliku iskrenost? Ipak, postoje mjesta i trenuci gdje laž ne bi smjela imati svoje mjesto. U prijateljstvu, u ljubavi, u trenucima kad nekome nešto značiš i kad tvoja riječ može promijeniti sve. U tim trenucima laž nije zaštita – ona je oružje koje može povrijediti više nego bilo koja istina. Pa šta je meni laž? Ona je otrov koji polako truje povjerenje, pretvara dodire u sumnju, pretvara riječi u prazne zvukove. Laž je poput dima – može zamagliti istinu na neko vrijeme, ali ne može sakriti stvarnost zauvijek. Prava istina uvijek pronađe put, kao voda koja nađe najslabiju tačku u stijeni i probije se kroz nju. Laž je maska koju svi nosimo, svjesno ili nesvjesno. Nekad nas štiti, nekad nas guši. Ali jedno je sigurno – istina uvijek pronađe put. Kad-tad.