Nije se mnogo toga promijenilo od vremena kada je Sokrat osuđen jer je “kvario mladež i nije vjerovao u bogove u koje vjeruje država”. Sokrat je po atinskim trgovima nagovarao svoje sugrađane da preispituju svoja uvjerenja. Nije širio laži, već je tražio istinu, a vlasti su ga baš zbog toga osudile na smrt. Iako najmudriji, Sokrat je ostao poznat po svojoj izjavi “Znam da ništa ne znam”. Umišljeni čovjek digitalnog doba misli da zna mnogo i da je sve u što vjeruje istina. Danas, više nego ikada izloženi smo lažima i manipulaciji, putem društvenih mreža, medija, politike i religije – koji nam serviraju gotove istine, oblikujući naše mišljenje i stavove. Kada bi Sokrat živio danas, vjerovatno bi umjesto na atinskim trgovima, provodio vrijeme na društvenim mrežama postavljajući pitanja poput: “Kako znaš da je ovo istina?”, “Ko ima korist od toga da vjeruješ u ovu informaciju?”, “Šta ako je ovo laž?”. U svijetu u kojem se vijesti šire brže nego ikada, ali ne uvijek s namjerom da informišu već da manipulišu, Sokratov način razmišljanja prijeko je potreban.
S lažima i obmanama susrećemo se cijeli život. Sve te laži imaju određen stepen štetnosti, ovisno od toga ko ih je izrekao i s kojom namjerom. Jedne od najštetnijih laži definitivno su one pomoću kojih nas kontrolišu i disciplinuju, pripremajući nas na ostatak života proveden u lažima. Ovdje se moramo zapitati kakva je uloga obrazovanja i škole u svemu ovome. Obrazovni sistem trebao bi biti temelj kritičkog misljenja, međutim, to najčešće nije slučaj. Obrazovni sistem nas zapravo čini poslušnim. Umjesto da potiču kreativnost i intelektualnu radoznalost, škole od nas traže memorisanje činjenica bez razumijevanja i propitivanja njihovog značenja. Zapravo, mislim da bi najvažniji cilj današnje škole trebao biti da nas nauči razlikovati istinu od laži. Umjesto da nas uče propitivanju autoriteta, uče nas da ih slijepo slijedimo, indoktrinirajuči nas. Jako sam zahvalna onim nastavnicama i nastavnicima koji su me u lošem obrazovnom sistemu poticali i ohrabrivali da mislim svojom glavom, čitam dobre knjige i koje je naprosto zanimalo šta mislim.
Pa kako onda razlikovati laž od istine, ako smo od malih nogu učeni da sve što nam je isporučeno uzimamo zdravo za gotovo? Otkrivanje istine je mukotrpan proces, a i sama istina često nije ni lijepa ni ugodna. Nekada je bilo potrebno čak i više stoljeća da se laži razotkriju, a istina konačno bude otkrivena i prihvaćena. Istina je kroz historiju često bila skrivena i nedostupna, kako zbog uvjerenja i predrasuda pojedinaca, tako i zbog društvenih, političkih i religijskih uvjerenja koja se nikad nisu ni dovodila u pitanje, već su bila nametnuta i prenošena od strane nemisleće većine. Naučnici poput Galileja, zbog svojih otkrića koja su se suprotstavljala i dovodila u pitanje crkvena učenja, nailazili su na snažan otpor i često bili osuđivani na progon, cenzuru, pa čak i smrt. Ovakvi događaji iz prošlosti, koji su u različitim formama prisutni i danas, pokazuju koliko je teško suprotstaviti se opšteprihvaćenim i uvriježenim vjerovanjima. U današnjoj epohi interneta, širenja i promovisanja dezinformacija, laži i često vrlo pogrešnih uvjerenja, do izražaja dolazi otpor prema istini i onima koji se bore za nju. Istina je u digitalnoj magli, izgleda, izgubila svoju vrijednost.
Čak i danas, kada su nam informacije lako dostupne, ljudi su skloni da više vjeruju teorijama zavjere i nepouzdanim izvorima, nego naučnim činjenicama. Jedan od najpoznatijih primjera takvog otpora nauci u današnjem dobu je antivakserski pokret. Bez obzira na naučno potvrđenu i dokazanu dobrobit koju vakcine pružaju, antivakseri se pozivaju na kvaziistraživanja, nepriznata od strane naučne zajednice. Za razliku od laži, istina nije uvijek ni očigledna ni lako dostupna – da bi bila otkrivena, potrebna je hrabrost pojedinaca da misle drugačije i javno iznose svoje poglede na svijet pružajući novu perspektivu, dovodeći u pitanje široko rasprostranjene dogme i laži. Mislim da ovaj svijet treba mnogo više hrabrih i odvažnih. Laž se često servira kao istina, prekrivena kvaziargumentima koje većina ljudi ne propituje, zbog manjka kritičkog mišljenja i lijenosti. Za to nam je potreban napor i vrijeme. Do nekih istina pojedinac mora doći sam, ličnim istraživanjem, iskustvom ili kritičkim razmišljanjem. U ljudskoj je prirodi da često prihvatamo ono što nam se servira, ili zbog osjećaja sigurnosti ili navike, ili iz straha od suočavanja s nečim što proturječi našim uvriježenim stavovima i uvjerenjima. Ponekad je otkrivanje istine rezultat kolektivnog napora više pojedinaca. Međutim, sam pojedinac koji traga za istinom mora do te spoznaje doći neometano i bez predrasuda. Upravo u tom traganju leži vrijednost istine, koja za razliku od laži, nije prihvaćena pasivno, već je rezultat našeg istraživanja.
Pitanja poput istine i laži, realnosti i naše percepcije realnosti, kontrole i slobode, odlično su predstavljena u filmu „Trumanov šou”. Glavni lik Truman je godine svog života proveo u lažnoj stvarnosti, ne znajući da je njegov život strogo kontrolisan i već unaprijed osmišljen. Na kraju filma, Truman otkriva istinu o svom životu i to zahvaljujući svojoj hrabrosti i istrajnosti da pronađe odgovore na svoje sumnje – da pronađe istinu. Ovaj film odraz je i naše realnosti – većina će ljudi radije svjesno prihvatiti nametnutu laž nego se suočiti s istinom koja nije toliko bajna. Najveća opasnost laži je zapravo to što su laži često nešto što bismo radije čuli od istine. Laži su nešto zbog čega možemo ostati u zoni komfora, ne uključujući nikakav intelektualne napor, živeći u neznanju, kako to poznata poslovica kaže - “Neznanje je blagoslov”. Nekada je istina zadnja stvar koju želimo znati.
Masovna manipulacija i indoktrinacija se najčešće povezuje s politikom i religijom, što nije iznenađujuće. Takvom vrstom manipulacije se upravo služi elita kojoj je u interesu da oblikuje percepciju masa u vlastitu korist. Ljudi “znaju” samo ono što im je nametnuto, ono čemu su izloženi. U tome leži moć laži – ona ne samo da zamjenjuje istinu već se nameće kao nešto neupitno. Manipulacija emocijama nije novost u politici, međutim, današnjica nosi i breme takozvane post-istine. Post-istina se koristi kao alat za sticanje i održavanjem moći, manipulirajući emocijama pojedinaca ili društva. U post-istini objektivne činjenice gube vrijednost, a oni koji se usprotive i usude se da propituju tako oblikovano mišljenje, podliježu cenzuri, pritisku ili direktnim napadima, a istina biva ugrožena.
Čini se da živimo u modernoj verziji Platonove pećine. Umjesto sjena na zidu, pred nama su ekrani mobilnih telefona, televizije i računara. Umjesto istine, često konzumiramo iskrivljene priče, propagandu i lažne vijesti. Ovakva kontrola istine i manipulacija javnim znanjem poprilično su slični totalitarnom sistemu iz Orwellove “1984”. Danas možda ne živimo pod strogim nadzorom Velikog brata i potpunom diktaturom, barem prividno, iako mnogi aspekti digitalnog nadzora i kontrole informacija podsjećaju na ovu distopiju. Nadzor i kontrola nad populacijom ne moraju biti fizički i direktni. To je danas provodivo pomoću napredne tehnologije – algoritama, društvenih mreža i digitalne baze podataka. Kao što u “1984.” Partija sa svojim Ministarstvom Istine kroz cenzuru i Novogovor, kontroliše svaki aspekt života građana, uključujući ono što trebaju znati i misliti, moderni algoritmi u službi moćnika oblikuju mišljenje i uvjerenja današnjeg čovjeka, sprječavajući slobodu i autentičnost.
Iako nas ne nadziru teleekrani, naše informacije i ono što radimo su pod konstantnim nadzorom, iako se fizički ne uništavaju knjige da bi se istina o prošlosti falsificirala, kontrola znanja i mogućnosti da se čuju različiti glasovi je i dalje prisutna kroz cenzuru i manipulaciju. Izazov današnjice nije samo otkriti istinu, već imati hrabrosti da se jasno i glasno usprotivimo lažima i onima koji ih zastupaju dok istini ostanemo vjerni, uprkos pritisku sistema koji od nas traži poslušnost i pasivno prihvatanje "istine" koja nam je nametnuta. Da bismo ostali vjerni istini, nije dovoljno pasivno znati da smo okruženi lažima i manipulirani - moramo biti spremni da se laži prepoznamo i imati hrabrosti da im stanemo na put, ne dopuštajući da nas bilo ko pod pritiskom uvjeri u nešto što nije argumentovano i što prepoznajemo kao laž ili nešto pogrešno. Čarobnog štapića nema, ako zaista želimo doprinijeti značajnoj promjeni i živjeti u svijetu u kojem istina ima vrijednost, najprije trebamo sami da se odupremo prodavaćima magle radeći na sebi – mislim da čitanje dobrih knjiga, gledanje dobrih filmova i slušanje dobre muzike može pomoći. I da, potreban nam je i poneki moderni Sokrat, koji bi poslužio kao uzor.