Šaljem ti ove redove u trenutku kada riječi teže od olova leže na mom srcu, a misli se zapliću poput starog užeta. Pišem ti, jer ćutanje je poput rđe – nagriza dušu, a riječi, makar bile teške, čiste i oslobađaju. Laž je poput tanke mreže paučine – na prvi pogled neprimijetna, ali s vremenom može postati zamršena i sputavajuća. U mom životu, laž nije samo izgovorena neistina, već i ono što prećutimo, izbjegnemo ili uljepšamo da bismo izbjegli suočavanje s realnošću. Za mene, laž nosi težinu nečega što se uvek vraća, poput bumeranga, često u trenutku kada je najmanje očekujemo.
Laž je, prijatelju, poput zmije u travi – tiha, neprimjetna, a ujeda otrovno. Ona se šunja između iskrenih rečenica, oblači se u ruho istine i zavodi. Ali znaš li šta? Nema te tkanine koja može sakriti njenu hladnu, ljigavu suštinu. Laž je poput pepela – možeš je sakupiti u ruku, ali ostavlja mrlje gdje god da je dotakneš.
Sjećam se trenutka kada sam shvatila pravu težinu laži. Bio je to običan razgovor s tobom, u kojem sam nesvjesno izmijenila jednu sitnicu, misleći da to nije važno. Međutim, ta mala izmjena dovela je do niza nesporazuma i narušila naš odnos. Tada sam naučila da čak i najmanja laž ima potencijal da izazove velike posljedice.
Sjećam se naših dana iskrenosti, kada su riječi bile čiste kao planinski potoci. Sjećam se tvog pogleda, ravnog i sigurnog, poput horizonta na kraju beskrajnog mora. A sada, sada osjetim da su riječi postale teške, iskrivljene, zamršene poput paukove mreže. Svaka nova laž dodaje nit toj mreži, dok nas na kraju ne zarobi i uguši. Kažu stari: "Ko laže, taj i krade." I zaista, svaki put kad izgovorimo neistinu, ukrademo dio povjerenja onih koje volimo. A povjerenje, prijatelju, nije lako povratiti. To je kao da pokušaš zalijepiti razbijenu vazu – možda će izgledati cijelo, ali pukotine će uvijek biti tu, podsjećajući na lom. Zato, za mene, laž nije samo obmana, već i lekcija. Ona nas uči o značaju istine, o krhkosti povjerenja i o potrebi da budemo iskreni, pre svega prema sebi. Bez istine, naši odnosi gube dubinu, a naš život postaje sjenka onoga što bi mogao biti.
Možda je istina teška, ponekad bolna, ali u njenoj suštini leži sloboda. Sloboda od straha, sloboda od krivice i sloboda od mreže koju laž plete oko nas. Zato biram istinu, jer je ona jedini put koji vodi ka pravom miru i autentičnosti, kako za mene, tako i za tebe.
Zar se ne osjećaš umorno? Laž je teret koji ne vidimo, ali osjećamo. Ona pritišće srce, steže grlo i zamagljuje pogled. U laži nema slobode, samo okova. Zar ne bi bilo lakše skinuti te okove i pustiti istinu da bude tvoja zastava?
Vrijeme je, dragi prijatelju, da se vratimo onom svjetlu iskrenosti koje smo nekada dijelili. Vrijeme je da skinemo maske i pogledamo se u oči bez straha. Jer istina, ma kako bolna bila, liječi. Laž, ma kako slatka zvučala, razara.
Zato ti pišem – ne da te osudim, već da te podsjetim. Život je prekratak da bismo ga trošili na pretvaranje. Riječi su suviše dragocjene da bi bile oružje. I prijateljstvo, ono pravo, vrijedi više od bilo koje laži.
Kažu: "Istina je kao sunce – ponekad peče, ali bez nje nema života." Nadam se da ćeš ovo shvatiti ne kao prijekor, već kao ispruženu ruku. Vrijeme je da zajedno odbacimo laži, jer samo u istini možemo ponovo pronaći mir.
Laži su rijeke, mutne i hladne,
teku kroz srca, gdje istina padne.
Grade mostove, al' temelji plitki,
jedan korak, i sve su sitni.
Pa pitam te, zašto šapat da biraš?
Zašto srce kroz laž da diraš?
Jer istina, iako gruba i gola bila,
jedina je svjetlost koja se snila.
Tvoja prijateljica
(ona koja još vjeruje u tebe)