Negdje daleko, u samom srcu svemira, postoji jedan svijet, mnogo zamršeniji od ovog površinskog koji nas okružuje. Živjela sam u svijetu od papira gdje se svaka laž miješala sa istinom, i postale su tako prisne da ih ni najpametniji među nama nisu mogli razlikovati sa lahkoćom. Laž je poput deluzije koja hrani srce – obe žive u svijetu koji ne postoji. Voljela bih da sam ranije spoznala koliko se snage krije iza mojih slabosti. Sve ono od čega bježimo pred ogledalom, svakog dana izlazi na vidjelo na dnevnom svjetlu.
Zapitamo li se ikad, koga zapravo lažemo skrivajući svoje nesigurnosti? Da li želimo zavarati svijet ili ono krhko srce puno nadanja koje kuca u našim prsima uprkos svim olujama koje nam donosi život? Laži lahko skliznu sa usana, ali ostavljaju za sobom gorak okus. Ipak, kada se priviknemo na njih, sa lahkoćom ih koristimo svakog dana. One postaju dio naše svakodnevnice, formirajući potpuno drugačiju sliku stvarnosti u kojoj živimo.
Laž nije samo riječ izgovorena drugima, ona je obmana, varka, iluzija koju često sami sebi prodajemo. Ponekad je slatka, ponekad nužna, ali uvijek nas drži dalje od istine. Ona nam daje privid da imamo moć nad situacijom. Tada pomislimo da ako ignorišemo problem, možda će on i nestati. Ako sebi kažemo da smo sretni, možda ćemo to i postati. Koliko se sreće krije u privremenim samouvjeravanjima, toliko tuge će nas sustići u daljem slijedu događanja. Nije sramno dopustiti sebi da osjetiš svaku emociju duboko i cijelim srcem, prava sramota je lagati sebe da si bezosjećajan.
Najopasnije laži su one koje dolaze iznutra. To su one laži koje nas tješe i umiruju, ali i sapliću kada to najmanje očekujemo. Obmana je naš najveći unutrašnji neprijatelj. Polahko nas izjeda iznutra dok prikazujemo sretnu sliku o sebi ostatku svijeta. Najlakše je ostati u svojoj zoni komfora – balonu sreće u kojem se osjećamo sigurno ignorisajući naše stvarne probleme. Nažalost, uvijek dođe tren kada se bajka sudari sa realnošću i onda se nađemo na dnu kule koju smo sami izgradili. Najhrabriji potez koji svaka osoba može da učini jeste da nauči kako da ponovo stane na noge kada mu tlo drhti pod nogama. U lažima možemo pronaći privremeno utočište, ali nikada dom.
One započinju kada osjetimo strah od promjene. Dosta osoba živi sa traumama koje su stekli kroz život, ali tiho nose svoju patnju sa sobom kao breme koje nikada ne nestaje. Zato se povlače u sebe i skrivaju od drugih kada se nađu u situaciji sličnoj onoj koja im je nanijela bol. Naravno, može postojati i strah od sreće. To doista zvuči čudno jer ko bi se plašio da bude sretan, zar ne? Postoje i osobe koje su se čvrsto vezale za lance koje im je život stavio i ne žele da se oslobode svojih okova jer u njima vide sreću. Ponekad se i u tugi može pronaći komfor da nam daje privid lažne sreće jer ne mislimo da zaslužujemo bolje od toga.
Neistina se može javiti u više oblika, poput zablude u srcu kada se ubjeđujemo da je pogrešna osoba ipak ona prava za nas, postavljanjem nerealnih očekivanja jer se plašimo neuspjeha, ignorisanjem vlastitih problema i postupaka koji su nas doveli u određeno stanje nelagode, predstavljanjem lažnog statusa ili identiteta kako bismo stekli osjećaj vrijednosti u očima drugih.
Laži su raznovrsne, svjesne i nesvjesne, male i velike, ali sve one dolaze iz duboke želje za ljubavlju i prihvatanjem. Možda su laži samo šapat duše koja traži ljubav i davno je zaboravila da je sve što traži zapravo već pred njom. Istina se ne krije u ostatku svijeta, već u svakom od nas onda kada budemo spremni prihvatiti najljepšu istinu od svih – snagu da volimo i prihvatamo sebe. Laž se može opisati kao odsustvo istine, ali za istinu nije potrebna laž, ona je sama sebi dovoljna.