Sve miruje.
Glas iz daljine me doziva; ptice cvrkuću, a drveće šapuće drevnim jezikom. Sjedim pored stijene, posmatram rijeku kako se odmrzava, i pitam se: „Je li ovo zaista ono što je ostalo od mene?“
Promjena me je obuzela. Ubrzo sam se pronašao naviknut na novu svakodnevicu, gdje je sve ostalo nebitno, sve što nije Ono. Sve što je bilo prije mi se čini neopisivo daleko.
Ptice i dalje cvrkuću, a drveće brblja na svom drevnom jeziku. Put se pojavljuje ispred mene; grane vire sa strana i zaklanjaju sve što okružuje stazu. Jedva primjetan detalj mi zapada za oko: snop svjetlosti se sabira u daljini; ruka se iz njega pruža. Prodire sa kraja staze i vodi me naprijed.
Stajem u djelimično odmrznutu vodu. Cilj leži nadohvat ruke, najbliže što sam ikad bio. Na meni je samo jedan teret: prelazak na drugu stranu. Ono me gleda iz daljine i sigurno misli da sam slab. Sigurno me mrzi i želi mi sve najgore. Ali zašto bi me dozivalo? Zašto bi pružilo ruku? Testira me.
Uspomene počinju teći.
Majka se pojavljuje iza drveta s moje lijeve strane i doziva me nepoznatim glasom. Vidim kroz nju. Pogled kao da je sam od sebe skrenuo na drugu stranu.
Pojavljuje se stub, nalik na uličnu svjetiljku. Vidim sebe i Njega kako stojimo ispod titrajuće sijalice, naše oči blistaju od nade dok se naginjemo za naš prvi poljubac. Nestajemo na trenutak, a zatim se pojavljujemo dvije godine stariji. Bez traga nade u našim očima niti čistoće u našim dušama. Njegovo lice lišeno života, sijede dlake prekrivaju njegovu nekad zlatnu kosu, gledamo se, nježnost koja nas je nekada grijala sad je ništa no daleka uspomena. Okončamo sve, i oprostimo se sa gorčinom.
Okrećem se. Kamen je još uvijek tu. Kao monolit.
Na vrhu sjedi otac u svom uobičajenom prašnjavom odijelu. Ne mogu ga zamisliti drugačije. Krštajući noge i savijajući leđa kao što je uvijek činio, držeći među rukama hoblić, podiže glavu i gleda me. Njegova usta trepere.
„Je li ovo zaista ono što je ostalo od tebe?“ kaže, a bore na njegovom čelu se produbljuju dok mu se oči šire i blistaju. Ali nikad nije pustio suzu, čak ni sad.
Vratim pogled na ulaz. Ispred mene, staza se sužava; moj korak prema obali se ubrzava. Uspijevam utišati sjećanja, makar na trenutak.
Zvono iz daljine se oglasi. I struktura se formira. Majčin poziv, očeva briga, prva ljubav i njen kraj se povežu u jedno.
Uspomene počinju teći.
I ponovo porazim sebe.
Nikad nije postojao prevelik izazov ili neostvariv cilj. Uvijek sam se držao za ponos i udobnost sve dok jednog dana Ono nije ušlo u moj život nenajavljeno i odnijelo sve što sam bio sa sobom.
Nema povratka od ove tačke.
Ipak sam se borio; kretao sam se naprijed, iako me svaki put vuklo na isto mjesto.
Ono je proželo moju suštinu – moju odjeću, moje misli, čak je i moja duša odražavala moju zamišljenu savršenost Njega. Nisam mogao vidjeti dalje od toga. Mogućnost da me Ono primijeti, makar i na trenutak, davala je mom životu smisao: samo jedan jedini trenutak, sekunda pogleda na moju odjeću, moju kosu, sve što je odražavalo Njegovo savršenstvo, donijelo bi mi doživotnu sreću.
Samo osmijeh i kratak pogled – ništa više od trenutka Njegove pažnje. I tako, čak i nešto toliko beznačajno kao pogled postalo je nepremostiva prepreka. Jedini cilj koji je ostao neostvaren.
Poslije me divljina tješila. Ptice su svakog jutra pjevale svoju pjesmu, vodeći me ka svojim skrovištima skrivenim duboko u šumi. Nikad nisam odbio njihov poziv.
Uvijek bih hodao tačno sat vremena do njihovog skrovišta: orlovog gnijezda. Pridružio bih se njihovim okupljanjima, sjedeći u potpunoj tišini dok su proživali plijen uhvaćen tog dana. I uvijek mi se činilo da se suočavamo s istim preprekama, mada iz različitih perspektiva.
Prošle su godine. Nisam se mogao sjetiti dana kad nisam posjećivao orlovo gnijezdo, čak i nakon što su ga napustili u potrazi za boljim skloništem. Ipak, nastavio sam dolaziti, provodeći vrijeme sjedeći na kamenu lijevo od gnijezda, ulazeći samo povremeno da provjerim je li pod počeo truhnuti.
Rijeka je tekla ispod kamena. Pomoću nje sam znao koje je godišnje doba.
Zelena voda je ukazivala na ljeto. Lišće koje pluta po površini rijeke ukazivalo je da je jesen već počela pustošiti krajolik. Led koji je zarobio rijeku je sigurno bio posljedica zime. A proljeće je nestalo s posljednjim dijelom mene koji je pripadao svijetu van ovog mjesta.
Ne mogu se sjetiti posljednjeg puta kad je priroda procvjetala. Je li proljeće ikad nastupilo?
Čini mi se kao da je oduvijek bilo ovako.
„Je li ovo zaista ono što je ostalo od mene? I svega ostalog?“, kažem sebi dok izlazim iz ledene vode i stižem do obale.
Ulaz na stazu ostao je na istom mjestu, ali se znatno smanjio u poređenju s trenutkom kad se pojavio. Na kraju je svjetlucala Njegova svjetlost. Žurim.
Na jedan korak od ulaza, čujem poznat glas kako me doziva iz daljine. Majka, ponovo. Dosta je.
Zakoračim. Okrećući se da se oprostim od svijeta i posljednji put pogledam gnijezdo, dočeka me prizor majke koja kleči i plače. To je sve što je ikad znala.
Je li vrijedilo? Je li sve vrijeme koje si provela čineći da se osjećam vrednijim od svih drugih donijelo išta dobro u tvom životu? Tvoje beskrajno tapšanje po leđima, ophođenje kao da sam neko stvorenje nesposobno za samostalan život. Tvoje neprestano jadikovanje o teškoćama koje si prošla pružajući mi sve.
I ništa nisi dobila zauzvrat!
Što duže gledam stazu ispred sebe, čini se sve dužom. Ono svjetluca na kraju i postaje sve blijeđe. Sat visi s grane. Sekunda prolazi sporije nego sat u svijetu kojeg sam ostavio.
Zadržavam dah, zatvaram oči i brojim do deset, samo da bih ih otvorio i vidio da se velika kazaljka jedva pomakla za milimetar. Je li Ono ovako provodi svoje dane? Možda tako dostiže savršenstvo. Ovo mjesto nudi gotovo beskonačno vremena za promišljanje svakog djela.
„Previše si me čvrsto držalo“, prošapćem, glasom jedva čujnim. „Ali nikad te nisam molio da me pustiš.“
Nije se čuo nikakav odgovor.
Pa sam krenuo prema Njegovom izvoru. Prema svjetlosti. Gorući šapat ponavlja moje ime, grane se spuštaju na stazu pokušavajući prepriječiti moj jedini prolaz prema svjetlosti. Uspijevam se provući ispod njih.
„Ne sakrivaj se“, kažem dok se deblo urušava nada mnom i prikiva me za tlo, gotovo me ugušivši. Sad nema izlaza.
„Šta želiš?“, Ono odgovara.
„Da te vidim. I da me ti vidiš.“
„I da budeš Ja, pretpostavljam?“
Hladan vjetar je zapuhao. Deblo se uspravilo, zgrabilo me i odnijelo na drugo, potpuno strano i neopisivo mjesto.
„Nikad ne bih mogao“, kažem dok mi drvo štišće vrat između srednjeg i malog prsta.
„Pusti me. Ima još mnogo toga ispred tebe. Ne tražim da me više hraniš.”
Oblaci prolaze iznad mene; ulazim u njih. Zgušnjavaju se i stežu moje tijelo. Skupe se u omču i objese me od nebo koje mijenja boju iz ružičaste u plavu. Bez daha, kroz njih posmatram kako se Njegova svjetlost gasi u daljini.
Sve postaje blijedo. Prazno i nedefinisano.
„Je li ovo zaista ono što je ostalo od tebe?“
Moje misli pričaju dok su mi usta nijema. Slika oca, pogurenih leđa s hoblićem u rukama, pojavljuje se pred mojim zatvorenim očima.
„Razumijem“, odgovara Ono. I shvatam da su moje misli Njegove. Sva moja viđenja.
Moj vrat se na trenutak oslobađa, oblaci se razrjeđuju.
„Jesam li ja zaista ti?“, pitam, hvatajući zrak.
„Oduvijek smo bili isto.“
Oblaci se ponovo zgušnjavaju. Pritisak se povećava oko mog vrata. Gušenje.
Dok mi se oči ponovo zatvaraju, izgovaram posljednju rečenicu.
„Nemoj me napustiti.“
U međuprostoru sam. Izranjaju iz svijeta koji sam ostavio za sobom majka, otac i prva ljubav. Preda mnom se ukazuje svijet vrijedan življenja i umiranja, svijet slobodan od Njegovog prisustva. Svijet slobodan od laži koju sam u sebi uzgajao. Ovdje me ne tišti Ono.
Vidim sebe kako starim. Staza ispred mene vodi ka našoj kući ispred koje se igraju naša djeca. Vidim kako odrastaju. On je uz mene.
Jabukovo drvo cvjeta. Trava je zelena. Po prvi put vidim proljeće. Prilazimo našoj djeci i sjedamo pored njih na verandu naše brvnare.
Pogledam ga u oči i u njima pronalazim smisao života. Toplina njegovog prihvatanja obuzima me.
Majka i otac pojavljuju se pred nama.
„Volimo te onakvog kakav jesi. Uvijek i zauvijek.“
Njihova lica mlada i puna života, smiješe se dok prilazimo da im pružimo ruku i pričamo o običnim ljudima i životu koji mi je uvijek bio nedostižan.
Majka stoji ispred mene s raširenim rukama. Padam u njen zagrljaj osjećajući kako me steže jače nego ikad prije.
Zatvaram oči i šapućem: „Volim te.“
Onda sve postane tiho. Majčine ruke padaju na tlo. Otvaram oči i ne vidim ništa osim tame.
„Rekao si da te nikad ne napustim”. Ono što sam uzgojio lažući sebe se oglasilo iz tame.
Osjećam zimski povjetarac koji nanosi snježne pahulje prema meni. Jedna mi udara u oko i tama nestaje.
Sjedim. Pored mene je kamen, ispod stopala rijeka.
Sanjam li?
Voda je ponovo zaleđena.
Sve miruje.