Ponekad se pitam – da li je moguće potpuno izbjegavati laž u današnjem društvu? Svijet u kojem živimo postao je toliko kompleksan da istina često gubi svoju vrijednost pred potrebom za praktičnošću, uljudnošću pa čak i preživljavanjem. Svakodnevno se suočavamo s malim, gotovo neprimjetnim lažima – onim koje izgovaramo nabrzinu, da bismo izbjegli neugodne situacije. Iako ne mislim da je svaka laž nužno loša, ona ipak nosi određene posljedice. Ako ništa drugo, laž stvara distancu između nas i stvarnosti. "Dobro sam", kažemo, iako duboko u sebi znamo da to nije istina. A onda postoje one veće laži – politička obećanja koja nikada ne budu ispunjena, informacije koje prikrivaju stvarnu situaciju... I tako dolazimo do pitanja – je li uopšte moguće živjeti bez laži?
U školi, laž je prvi put postala prepoznatljiva. Sjećam se kako su prijatelji znali reći da su učili za test, iako je knjiga bila netaknuta na stolu. I sama sam nekad govorila da sam učila više nego što jesam, samo da bih izbjegla kritiku profesora. Ali nije samo na učenicima da lažu – profesori često daju obećanja o boljim šansama za napredak, a znaju da realnost nije tako jednostavna. Mnoge su situacije u obrazovanju oblikovane na način koji favorizira predstavu, a ne stvarnu istinu. Iako društvo od nas traži da budemo najbolji, rijetko nas podučava da budemo iskreni. Ocjene, uspjeh, a ne znanje – to je postao naš fokus. Znanje se gubi u lavirintu sistema koji nas tjera da se ponašao prema pravilima koja često nemaju veze sa stvarnim obrazovanjem.
Što se tiče prijateljstva, granica između istine i laži postaje još zamagljenija. Iako je iskrenost ključ zdravih odnosa, često se zapitamo – trebamo li zaista biti brutalno iskreni u svakom trenutku? Je li moguće da ćemo prijateljstvom graditi mostove iskrenosti, ali i razumijevanja prema osjetljivim situacijama? U prijateljstvima često biramo prešutjeti istinu kako bismo izbjegli sukobe ili povrijediti nečije osjećaje. I tu se vraćamo na pitanje – kada laž postaje neizbježna? Iako sam sklona vjerovati da istinski prijatelji dijele iskrenost, sjećam se situacije kad sam svojoj prijateljici izgovorila "izgledaš odlično", iako sam znala da nije baš tako. I, da, u tom trenutku laž nije bila zla, ali onda se postavlja pitanje – što se događa kada se ovakve “male laži” ponavljaju?
Mediji su još jedno polje gdje laž ima svoje mjesto. U moru senzacionalističkih naslova, na svakom koraku smo suočeni s lažnim prikazima stvarnosti. Bilo da je riječ o političkim analizama ili reklamama koje obećavaju rješenja za sve naše probleme, teško je odvojiti činjenicu od fikcije. Pomislite na reklame koje vam prodaju “najbolji” proizvod za mršavljenje – jednostavno, brže, bolje, a stvarnost često nije ni blizu tih obećanja. U eri interneta i društvenih mreža, gdje se svaki trenutak filtrira i uljepšava, postalo je gotovo nemoguće otkriti što je stvarno, a što je samo pažljivo oblikovana predstava. Posebno su mladi najosjetljiviji na ove laži, jer se uspoređuju s idealiziranim slikama koje vide na internetu, što može dovesti do ozbiljnih problema s mentalnim zdravljem.
Svi znamo da porodica treba biti mjesto gdje možemo biti potpuno iskreni, ali i tu se često laže. Roditelji ponekad skrivaju stvarne brige, govoreći nam da će sve biti uredu, iako nisu sigurni u to. Sjećam se svog odrastanja tokom kojeg su me moji roditelji željeli zaštititi od teškoća života. Iako sam to cijenila u trenutku, s vremenom sam shvatila da te laži mogu stvoriti nesporazume. Također, često se dogodi da djeca sakriju svoje stvarne osjećaje od roditelja iz straha od osude ili nerazumijevanja. Taj proces međusobne zaštite može biti koristan u trenutku, ali dugoročno vodi ka distanci.
Možda je najteže da lažemo sebi. Zašto to radimo? Da li je to oblik suočavanja sa životnim izazovima ili samo način da pobjegnemo od stvarnosti koja nas plaši? Svi mi ponekad lažemo sami sebi, uvjeravajući se da smo sretni, da radimo pravu stvar, iako duboko u sebi znamo da to nije istina. Biti iskren prema sebi – to zahtijeva hrabrost, jer priznati vlastite slabosti, pogreške ili nesigurnosti nije lahko. Možda najčešće lažemo sebi jer se plašimo da ćemo se suočiti s nečim što ne želimo vidjeti.
I na kraju, živjeti s lažima znači živjeti pod stalnim pritiskom. Da li ste ikad morali smišljati nove laži samo da biste pokrili stare? To je začarani krug iz kojeg je teško izaći. Ponekad, kad lažemo, osjećamo se kao da imamo sve pod kontrolom,ali istina je da se u tom trenutku već uvlačimo u mrežu koja nas povlači prema dolje. Na kraju se postavlja pitanje – vrijedi li to? Moje iskustvo mi govori da ne. Iskrenost, koliko god ona bila bolna i teška, dugoročno donosi unutarnji mir.
Svijet u kojem živimo prepun je laži i nemoguće ih je potpuno izbjeći. Ali, to ne znači da moramo biti robovi laži. Iako postoje situacije gdje laž može biti opravdana, kada želimo zaštititi nekoga ili spriječiti nepotrebnu bol, važno je znati kada prestati. Istina, ma koliko ona bila teška, ima moć da nas oslobodi. Ako želimo graditi iskrene odnose, razvijati se kao osobe i živjeti u skladu sa sobom, moramo biti spremni suočiti se sa istinom – čak i kada je bolna. Jer, samo istina, bez obzira koliko bila gruba, može nas osloboditi.