Očima programerke, kakva jednom želim postati, koja traži izlaz iz beskonačne petlje...
Laž. Algoritam bez izlaza. Petlja u kojoj svi učestvujemo, ponekad nehotice, ponekad sa jasnom svrhom. Deda Mraz. Zubić vila. Baba Roga. Male laži koje su nas činile sretnima ili strašile da bismo bili poslušni. Ali, šta se dešava kada laž preraste bajke i postane dio svakodnevnog života? Može da naraste poput parazitske biljke u šumi stvarnosti, hraneći se neznanjem, strahom i nesigurnošću. A šta je to što tjera ljude da posegnu za laži? Je li laž izbor ili nužnost u svijetu u kojem živimo? Nekad to bude iz čiste sebičnosti, da bi ostvarili neki cilj. Nekada, opet, žele da uljepšaju stvarnost i nekome pruže utjehu. Međutim, koliko god nerealno djelovalo, ne lažu samo pojedinci. Lažu institucije, mediji, čak i društvo u cjelini, oblikujući stvarnost po svojoj volji i interesima. I ta, nepouzdana savjetnica, postala je toliko ukorijenjena u svakodnevnoj komunikaciji, da je više ni ne prepoznajemo. Male laži nazivamo “bijelima” i pravdamo ih kao bezopasne, dok one velike imaju moć da unište povjerenje, odnose, zajednice...
***
Prva lekcija dolazi u školskom hodniku. Tamo, negdje, između učionica matematike i biologije, odvija se mikrodrama. Laž je jednostavna: ,,Zaboravila sam uraditi zadaću, profesore, jer sam bila bolesna.” Bolest? Simptom: izbjegavanje. Terapija? Očigledno: nova laž. No, ko je ovdje stvarni bolesnik? Učenik, profesor koji prepoznaje laž, ili sistem koji proizvodi potrebu za njom.
Čas je bio logike pod maskom etike. Bili smo zaduženi da napišemo esej o moralnosti. ,,Da li je moralno slagati ako to činiš da spasiš prijatelja?”, pitanje je postavljeno na tabli, bijelo poput istine, a odgovori na klupama crni kao tintna laž. Učenik iz zadnje klupe diže ruku, pomalo zbunjen: ,,Ali, profesore, šta ako istina povrijedi?” Profesor uzima gutljaj vode, pa odgovara: ,,Istina je činjenica. Nije joj svrha da nekog povrijedi ili ne povrijedi” Učenik iz prve klupe se javlja: ,,A, profesore, ako čovjek koji uvijek laže kaže - ‘Ja sada lažem’ - da li on onda govori istinu?” Profesor, inače čovjek srednjih godina koji, iz nekog razloga, gaji posebnu ljubav prema vunenim šalovima, naštima svoj šal kao da se sprema da odgovori, pa reče: ,,Ako laže, onda govori istinu. Ako govori istinu, onda laže. Paradoks.” Svi ušutiše. Kidam papir iz sveske i počinjem pisati esej.
Istovremeno, u učionici fizike, učenici raspravljaju o zakonima termodinamike. Jedan zakon glasi: “Energija se ne može stvoriti ni uništiti, već samo transformisati.” Laž je energija koja se transformiše. Iz riječi prelazi u djelo, iz sumnje u nepovjerenje. Njena formula je jednostavna: koliko istine oduzmeš, toliko haosa stvoriš. A haos je, kako im profesorica objasni, svojstvo složenog sistema čije je ponašanje toliko nepredvidljivo da se čini nasumično, zbog velike osjetljivosti na male promjene stanja. Jasno je: ma koliko laž sitna bila, napravit će nered.
U učionici ispod, na času geografije, profesor pokazuje kartu svijeta i objašnjava granice. ,,Ove linije su dogovorene, ali su lažne”, kaže, ,,jer priroda ne poznaje granice.” Učenici klimaju glavom, ali u sebi postavljaju pitanje: ,,Ako su granice lažne, zašto ih poštujemo?” Niko ne postavlja pitanje naglas, jer strah od laži u učionici često nadmašuje strah od istine. Jedan učenik, međutim, hrabro izgovara: ,,Profesore, ako su sve granice lažne, znači li to da je i ovaj predmet laž?” Profesor se nasmiješi: ,,Ne, to znači da je svaka istina kontekstualna. Granice postoje jer smo ih mi izmislili. One su naša laž koju smo svi prihvatili.” Učenik se ne zaustavlja. ,,A šta je s ovim? Puno je granica, datuma, definicija o toliko toga što smo, po logici stvari, izmislili”, reče učenik, upirući prstom u staru knjigu čiji su požutjeli listovi, spojeni selotejpom, svjedočili o godinama zanemarivanja. ,,Čitajte ih, ali i preispitujte. Istina nije uvijek napisana, a laži ponekad dolaze u tvrdom povezu”, reče profesor. Na kraju časa, učenik šapatom kaže drugom: ,,Ako knjige ne lažu, ali nisu ni potpuno iskrene, znači li to da je na nama da pronađemo ostatak istine?” Drugi mu odgovara: ,,Možda. Ili možda moramo napisati bolje knjige.”
Na času likovnog, učenici uče o perspektivi. ,,Vidite li ovaj portret?”, pita profesor, pokazujući sliku čovjeka koji gleda u ogledalo. ,,To je istovremeno i istina i laž. Umjetnik je naslikao ono što je vidio, ali mi vidimo samo ono što je on odlučio da nam pokaže.” Profesor spušta sliku i daje im zadatak da nacrtaju jedan takav. ,,Laž je”, objašnjava, ,,ponekad alat kreativnosti. Bez nje ne bi postojale priče, pjesme, slike. Ali kada laž prestane biti alat i postane oružje, tada razara.”
Učionica psihologije. Najposebnija od svih. ,,Djeco, lažete li vi? Dobro, odgovor već znam. Ali zašto? Šta mislite zašto ljudi lažu? I kakav bi svijet bio, kada bismo svi govorili istinu?” , upita ih profesorica. Po običaju, svi šute. Učenik u zadnjoj klupi, po svakom njenom postavljenom pitanju, prevrne očima. Onaj ispred njega, opet, ništa ni ne čuje. Igra tetris. Učenica pored traži ogledalo i karmin po torbi. Niko ni riječi. Ipak, djevojka iz prve klupe, pomno prati. Vidi se da želi nešto da kaže, ali od već poznatog straha ne smije. Profesorica zastade na trenutak, pa podiže pogled: ,,A ti? Šta misliš?” Djevojka se trgnu iz svoje tišine, kao da je cijela učionica sada usmjerena samo na nju. Pogledala je profesoricu, pa onda brzo prema prozoru, tražeći misli koje su joj pobjegle. ,,Možda zato što su toliko svjesni snage istine, koja nadilazi svako faktično postojanje, pa upravo iz želje da nekako označe sebe kao postojanje lažu. Jer, mi smo svjesni kada lažemo i svjesni smo da je to pogrešno. Ne znači li to onda da laž postoji samo kao negacija istine? Laž je ono što svoj identitet zasniva na negiranju istine.”... ,,A kako bi svijet izgledao kada bismo svi govorili samo istinu?”, nastavlja, sad s više hrabrosti u glasu. ,,Možda bismo napokon osjetili olakšanje, skinuli maske i prestali se skrivati iza praznih riječi. Ali, istina ne treba biti gruba i okrutna, već vođena najboljom namjerom, kao vodič koji nas usmjerava prema boljem.” Zastala je na trenutak, a onda dodala: ,,Ipak, nekad obmane privuku, jer pružaju trenutno zadovoljstvo. Lakše je prihvatiti slatku iluziju nego gorku stvarnost. I vlast i razne institucije to znaju, zato često govore samo ono što želimo čuti, a ne ono što trebamo znati. Ali, zar ne bismo mogli zamisliti svijet gdje su povjerenje i istina važniji od svega? Gdje oni na vlasti djeluju iskreno, a mi preuzimamo odgovornost da ne okrećemo glavu od njihovih grešaka. Ako mi ne činimo prvi korak, ko će?” Djevojka ponovo spusti pogled, kao da nije sigurna kako će reakcije razreda oblikovati tišinu koja je uslijedila. I bila je u pravu. Učenik iz zadnje klupe ponovo prevrnu očima, onaj ispred njega još uvijek igra tetris, a učenica pored je sad već stavila karmin na usne. Međutim, djevojka je negdje u dubini znala da je riječima započela promjenu.
Na kraju školskog dana, u hodniku, učenici razgovaraju. Jedan kaže: ,,Lagao sam danas profesorici da nisam znao odgovor na pitanje.” Drugi ga pita: ,,A zašto?” ,,Zato što nisam htio da ispadnem glup pred cijelim razredom.”
,,I šta si postigao?”, pita ga.
,,Pobjegao sam od sramote”, odgovara prvi.
,,Ali nisi pobjegao od istine”, kaže drugi.
,,...Lagali su me. I ja sam lagala. Nekada iz straha, nekada iz stida, a nekada samo zato što je laž izgledala kao lakši izbor. I svaka ta laž je ostavila trag. Jer, laž, koliko god dobro bila odjevena, ne traje vječno. Svijet, učionica, pa čak i ja sama, svi smo prepleteni tankim nitima laži i istine. No, tamo gdje se biraju riječi, tamo gdje se prepoznaju djela, uvijek postoji mogućnost za bolji početak. O ovome bi najbolje govorili konfucijanisti, jer možda je baš Konfucije bio u pravu kada je rekao: ‘Da mogu uraditi jedno, i da to bude potpuno urađeno, vratio bih riječima njihovo pravo značenje.’ Jer istina ne počinje od velikih ideala, već od malih riječi kojima dajemo pravo značenje.” - ispisala sam posljednje rečenice svog eseja i predala ga profesoru.
Noć pada, a škola polahko ostaje prazna. Laži izrečene tokom dana ne napuštaju zidove učionica. Talože se i čine atmosferu težom. Negdje, u nekoj učionici, jedna profesorica sjedi sama i pita se: ,,Kako da ih naučim da je istina važnija od ocjena i trenutnog zadovoljstva? Jer, istina će uvijek biti istina pa makar niko ne vjerovao u nju, a laž će uvijek biti laž, makar svi vjerovali u nju.”
Jednog dana, djeca shvate da Deda Mraz nikada nije postojao, a mi shvatimo da svaka neistina polahko razara povjerenje. Razara nas same. Može biti lijepa kao jutarnja svjetlucava magla u dolini rijeke, kroz koju lagano probijaju zrake sunca, ali magla se uvijek raziđe i otkrije ono od čega smo bježali.
***
Laž. Algoritam bez izlaza. Ali ipak, negdje, duboko u njenom kodu, skriven je izlaz. Samo ga treba pronaći.