Pritisak u zraku, miris razblaženog vodom Domestosa nagriza nam nosne prohode.
Oktobar je, trebale bi početi kiše. Sunce se ruga prodavačima divljih kestena, što u limenim pećima spaljuju sve laži ili pak istine svijeta.
Zvono je odzvonilo početak časa. On kasni, dugih pet minuta. Danas bi trebao ispitivati. Još deset minuta i možemo ići. Takav je zakon, a zakon se poštovati mora.
Sat otkucava četranestu minutu, zrak nadima naša pluća, oči nam se smiju.
Otvara vrata. Žuta košulja sa obrisima crne potkošulje, fleka od kahve ocrtala se u oblike prirodnih granica Koreje. Svi prasnuše u smijeh.
Ljutito uzima kredu i počinje novu lekciju.
Govorio je tromo i kroz brkove koji su šuštali kao granje na jesenjem vjetru. Izgovarao je brojke i crtao logaritme na tabli boje zrele masline. U učionici je vladala tišina, i smrtna ozbiljnost matematike, utišavala je čak i muhe u letu. Poneko je zagledan u kvadratiće računske sveske, zamišljao nešto ljepše od časa matematike, a poneko je slao papirnate poruke u klupu ispred. Najednom je zastao i upitao, da li je sve jasno. Nakon prekida matematičke monotonije koju je svojim pitanjem upravo prekršio, svi su u glas rekli da je sve jasno kao dan. Svi osim nekog, ko se više čudio njihovom odgovoru nego samim logaritmima na tabli. Meni ovdje ništa nije jasno, rekao je. Svi su ostali bez riječi, i promatrali su u njega. U licu je počeo je mijenjati boje u neke crvene nijanse. On je pred svima bio razoružan od profesorstva, bio je optužen za loše prenošenje znanja. Za kaznu, kao sujetni paša, svima je podijelio momentalni desetominutni test i svi su morali računati kao digitroni. To je bio dan u kojem su svi zamrzili ono pitanje, i u kojem je za izbjegavanje testa iz matematike potrebno samo malo prešutjeti.
Šta je istina, a šta laž ?
Čovjek je utjelovljenje ova dva sukoba. Nemamo svi istu percepciju, rasli smo u različitim uvjetima, odgajali su nas roditelji drugačijih moralnih načela, okruživale su nas potpuno drugačije okolnosti ili sredine u kojima smo rasli. Čovjek ne sazrijeva s godinama, nego iskustvima, posebno negativnim. Većina nas je poučena iskustvom da istina i nije najbolje rješenje. Mnogi se izvlače kroz kulturne floskule, „što ne zna/m, ne može me/ ga ni ubiti“, bijela laž u kojoj ćeš sačuvati nečije zdravlje, čast i slično.
Roditelji su izvrtali istinu o finansijskoj situaciji, kako bi ugasili glad dječijih očiju za materijalnim dobrima. Često su pribjegavali kopijama uduplanih računa za struju, prikazujući pri tome ne tako lijepu stvarnost. Dok mnogi vršnjaci paradiraju u brendovima poznatih robnih marki, mašući najnovijim Iphone – ima, drugi krpe pocijepane, crne hlače, bijelim koncem. Pristup internetu su ograničili, žaleći se na dodatne tarife. Ako je riječ o mentalnom zdravlju i budućnosti tvoga djeteta, da li bi ga zaštito koristeći bijelom laži? Da li bi laž, čak i ako nosi samo privremenu sigurnost bila opravdana?
Mogla bih pisati i o moralu, jer je on glavni pokretač svega. Da li je moralan ratni vojni invalid, što ostavi udove po zemljama, braneći istinu, boreći se protiv tuđe laži, ako ukrade hljeb sa police ? Minimalcem pokušava zakrpiti mjesečne račune i lijekove za PTSD.
Sjedila sam u žutom tramvaju, korozija je nagrizala sve oko nas i u nama. Srednjovječna žena sjela je pored mene i gleda u moj ekran. Pišem tekst. Pije vodu. Pokušavam ne opaziti, ali šuštanje kese budi mi damare. Šta je moral? Vozač tramvaja naglo koči. Čovjek amputirane noge maše rukama pokazujući na semafor koji mu ide u korist. Žena pored je ustala i premjestila se na mjesto pored prozora. Tišina. Vidim siluete. Moral me steže da pogledam. Zašto lažem?
Bježim.
Od čega?
Laž je bijeg od istine.
Kroz otvorene prozore, prolamaju se zvuci dječije graje. Svezali su oblake u reklamne kese i poslali na dalek put. Do novembarske tišine, kada će se privući kao lopovi u ponoć. Na času biologije s Mendelom ukrštamo grašak, sadimo sadnice šume Striborove i divimo se novim objavama na instagramu. DNA i RNA lanci plešu na markerom ispisanoj ploči. Gospođa Franklin vrišti na feminističkim facebook objavama. Crick ispusti utišani krik Watsonu o dvostrukim heliksima. Generacijama poslije, zahvaljujući feminističkom pokretu, „Fotografija 51“ ugasi Crickov krik. Je li istina odnijela pobjedu ?
Žedni medijske pažnje, kao kamile Rub 'al Khalija podstičemo se o lajkove, da utomimo žeđ priznanja. Uređujemo fotografije u aplikacijama, da bore ne svjedoče o prolaznosti života. Na prazne želuce pijemo citrusne sokove umočene u chia sjemenke da bi imali struk kao Adriana Lima, nos kao nepoznata infulenserka grčkog porijekla, s prebivalištem u vodećoj američkoj klinici za estetiku. Mi s brdovitog Balkana ili oni sa arapskog poluostrva, želimo tupim noktima iščupati genetski kod. Dok gledamo savršene živote, idealne roditelje, poslušnu djecu, skupe destinacije. TSH parametri vrište sa friško urađenih nalaza.
Majci je napukao meniskus. Bolovi sežu do najudaljenijih nervnih završetaka, ne pomažu andoli. U čekaonici kod sad već trećeg ljekara, mami joj pogled reklamni letak. Vodeće farmakološke tvrtke, suplementima obogajućuju hrskavice ženama u pedesetim, obećavajući poletnost djevojčice. Ljekar odgovorno tvrdi da nema lijeka bez operativnog zahvata, dok ona mašta o iskričavo žutoj bočici kalcija, koju će kupiti u obližnoj apoteci na putu kući. Ispila je, tri kutije, a meniskus popolovljen svakim nepromišljenim pokretom opominje da vrijeme je za hiruršku intervenciju.
Komercijalni interesi vješto flertuju sa emocijama kupaca u nevolji, nudeći pri tome „instant“ rješenja. Reklamama selektivno propuštaju informacije, pretjeruju u prikazivanju ne tako realne stvarnosti efekta određenih proizvoda, prazneći pri tome odveć prazne novčanike. Mnogi se plaše konačnog ishoda i zato pribjegavaju mnogim preparatima koji nude veoma brza rješenja. Tako će gojazna osoba prije početi piti „čarobne“ čajeve koji daju rezultate kroz dva mjeseca, nego promijeniti način prehrane i općenito stil života. Poslije će se čuditi uduplanim brojkama na vagi, pri povratku starim navikama.
Koliko ćemo još biti žrtve marketinških trikova ?
Dok ostali ispisuju test, boreći se sa logaritmima kao Don Kihot i vjetrenjače, ja gledam u prazan papir i zamišljam.
Svijet istine. Samo istine.
Je li moguće posmatrati sebe iz objektivnog ugla, bez pristrasnosti. Da li bi mogli podnijeti istinu o sebi? Sprječava li nas ego da vidimo sebe tuđim očima? Možda bi to probudilo čak sumnju i o vlastitom postojanju. Ime i prezime ne biramo, kao ni porodicu, državu ili kontinent u kojem ćemo se roditi. Kako ja imam pravo na obrazovanje dok dječak iz Dakke dvanaest sati kroji pantalone, u podrumu bez prozora i klime, ne znajući pri tome napisati svoje ime i prezime. Koje nije birao. Da bih ja isto tako tuđa mogla da ih kupim u radnji za cijenu koju on nikada u životu vidjeti neće.
Da li bi nečija istina uništila našu stvarnost? Ako bi postojalo ogledalo da prikaže sve nedostatke i vrline naše osobnosti iz svih uglova, da li bi ikada smogli hrabrosti kročiti u tu prostoriju i suočiti se sa realnim, istinskim JA?
Da se nismo smijali, nego profesoru kazali istinu o flekama na košulji, da li bi to pogoršalo trenutnu situaciju? A, može li gore? Dovoljan udar na ego je bio optužba za nedovoljno jasnu lekciju. Ili je to pak osveta?
Često čujem, voljela bih imati hrabrosti pa joj sasuti istinu u lice? Istinu o čemu? Istina je individualna percepcija, kao i laž. Može li moja istina biti nečija laž? Ako svi različito vidimo nijansu zelene boje, koji je smisao dokazivanja? Da li bi ovime opravdala pravne postupke? Na osnovu ovih mojih stavova, rekli biste da krivac ima svoju istinu pred zakonom. Ne možemo opravdati narušavanje univerzalnih vrijednosti, ne čini drugome zlo niti nažao. Ali, svakako da ima istinu koja ga je obrazovala.
Školsko zvono mi je prekinulo misli, i zvučnim šamarom me vratilo u realnost. Profesor je krenuo da kupi testove ispred učenika. Moj je bio prazan i bijel. Nakon nekoliko dana, profesor se vratio sa testovima u svojim rukama, i ocjene su bile katastrofalne. Ovoga puta niko se nije smijao zbog njegove šašave košulje, niti mrlja na njoj, i svi su ga uz moljenje da ne upiše ocjene, obasipali hvalama i lijepim riječima. Imao je hladan pogled, i činilo se kao da ga ništa nije moglo odgovoriti od svog osvetničkog nauma, da naše loše ocjene ovjekovječi u kožnati dnevnik. Ipak, pod svim našim umiljavanjima, odlučio je da ocjene zaboravi i da ih ne upiše. Gledala sam svuda oko sebe, i vidjela laž. Da li je bilo potrebno samo prešutjeti, ili reći nešto u čemu nema istine? Prešutjeti tako sutra na semaforu, u tržnici, pred ogledalom dok u odrazu kriješ pogled od svojih očiju. Bilo je svejedno.
Istini za volju prigrlit ćemo laž.