Laž: riječ koja u svojoj prividnoj jednostavnosti krije lavirint značenja. Šta je, dakle, laž? Ako je svrha jezika komunikacija, to jeste prenošenje informacija na način koji omogućava obostrano razumijevanje, laž se može smatrati iskrivljenim oblikom jezika. Laž, dakle, većini označava svojevrsnu anti-informaciju: ona je kadar da iskrivi značenje kojim govornik raspolaže, pružajući onome koji je čuje i prihvati pogrešnu perspektivu. Da li laž ima svrhu u skladu sa uobičajenom komunikacijiom? Ako ima, da li je upotreba laži ikada opravdana?
Laž se, iako naizgled jednostavna, može pojaviti u mnoštvu oblika. Uzmimo, na primjer, najjednostavniji vid laži: predstavljanje namjerno predstavljanje lažnih informacija. Iako naizgled jednostavno, pruža izvjesne poteškoće onome koji je pokuša analizirati. Da li je, na primjer, izjava koja potiče iz manjka informacija laž? Laž u većini definicija sadrži element namjere. Onaj koji laže namjerno predstavlja pogrešnu informaciju, dok u ovom slučaju nedostatak podataka stoji iza grešaka. Ipak, namjerno širenje informacija koje se nisu u stanju potvrditi može se smatati laganjem: ono je čin koji proizlazi iz namjere, iako sama namjera nije ustremljena ka širenju dezinformacija. U ovom slučaju, definicija laži mora se preispitati; laž i neistinu koja je plod neznanja dijeli jedino tanana granica zasnovana na namjeri. Da li je moguće da se neistina i laž sa istim ishodom razlikuju? Čak i u slučaju jednakih rezultata, namjera jeste ono što oblikuje laž. Bez namjere, informacija koja sadrži u sebi greške se ne može prozvati laži. Sam čin laganja, iako može postojati i bez malicioznosti, svejedno mora u sebi sadržavati namjeru. Laž koja potiče iz istinski dobrih namjera je također laž. Sama laž se odlikuje namjerom, bez obzira na svrhu iste. Stepen ozbiljnosti laži također ne čini pogrešnu informaciju koja je namjerno širena ničim drugim doli laži.Razlika između laži i neistine, dakle, leži skoro isključivo u namjeri.
Također postoje i laži zasnovane na izostavljanju informacija. Ova vrsta laži nastaje kada se parcijalne informacije predstavljaju kao potpune. One, iako same po sebi tačne, ne mogu se smatrati istinitima: potiču iz namjernog pokušaja da se istina iskrivi, često sa namjerom da se posljedice laganja izbjegnu. One daju mogućnost pravdanja koja se ne javlja sa jednostavnijim lažima: laž se i pod ispitivanjem može opravdati tačnošću pojedinačnih detalja. Laž u ovom slučaju ima svrhu dezinformacije, premda su pojedinosti od koje je sačinjena tačne. Na ovaj se način laž može propagirati bez privlačenja sumnje; poluistinitost laži podaruje element realizma koji joj povećava uticaj. S razlogom se smatra da upravo najuvjerljivije laži sadrže ellement istine: laž koja sadrži u sebi ma koliko potisnuto zrno istine u stanju je sebi stvoriti izvjesnu neprobojnost. Onima koji takvu laž ispituju je teže stvoriti predstavu o njezinoj prirodi ako nisu u stanju istinite elemente odvojiti od neistinitih. Upravo ovo svojstvo čini takve laži učinkovitima: one same sebi stvaraju odbrambeni zid istine, iza kojeg namjerno postavljene neistine ostaju neopovrgnute.
Laži, dakle, uzimaju različita obličja. Laž kao takva, u bilo kojem obliku, predmet je moralne rasprave. Laž, sa svojim otvorenim poricanjem ili skrivenim krivljenjem istine se može smatrati nemoralnom iz razloga što dovodi u sumnju povjerenje koje se javlja prilikom komunikacije. Razgovor u kojem se tačnost predstavljenih podataka dovodi u sumnju, naprimjer, gubi svojstva komunikacije time što pojedinačni podatci, čak i u slučaju istinitosti, gube kredibilitet, okončavši slobodno širenje informacija. Laganje, dakle, dvostruko škodi komunikativnoj svrsi jezika time što dovodi do širenja dezinformacija, dok dovodi u pitanje tačnost svih narednih komunikacija. Po maksimi Falsus in uno, falsus in omnibus (onaj ko je kriv u jednom, kriv je u svemu) kredibilitet je trajno oštećen lažima. Ovo se, međutim, ne javlja u istoj mjeri sa takozvanim bijelim lažima, nemalicioznim lažima izgovorenim u svrhu zaštite od neugodnih ili neželjenih činjenica. Ova vrsta laži nema uobičajeno sebičan ili maliciozan motiv koji se često javlja u ostalim primjerima. Ona u pitanje dovodi nemoralnost laganja: sama po sebi nije maliciozna, ali ipak predstavlja namjernu obfuskaciju istine. Često izgovorene u ime dobrobiti osobe kojoj su predstavljene, ove laži se mogu smatrati relativno bezopasnima. Međutim, i sama laž svojom prilikom može se smatrati nemoralnom iz razloga što šteti komunikaciji, stvarajući presedan koji smanjuje stepen povjerenja. Argument za nemoralnost ove vrste laži, dakle, potiče upravo iz svojstva destrukcije povjerenja i činjenice da laž sama po sebi uvijek narušava komunikativnu svrhu jezika.
Laž u kulturnom okviru u većini se slučajeva smatra nemoralnom. Književnost sadrži bezbroj primjera laži kao nemoralnog elementa: od Ezopovih basni do Doživljaja Baruna Minhauzena. Skoro svaka vrsta književnosti, od jednostavnih dječijih priča sa jasno razumljivom poukom do složenih djela koje nastoje mnoge pojedinosti istine i laži objasniti i kategorizovati u kulturnom ili moralnom okviru, bavi se lažima sa moralne tačke gledišta. Laž se najčešće predstavlja kao negativan uticaj na društvo. U rijetkim slučajevima u kojima laž nije ovako predstavljena, izgovorena je s razlogom koji je opravdava. Ona je postavljena u okvir u kome njena nemoralnost potiče iz njenog uticaja na komunikaciju, ali također i njenog narušavanja povjerenja. Povjerenje je u mnogim kulturama prikazano kao prva i najvažnija žrtva laži; lagati znači namjerno narušiti povjerenje. Važnost koja se pripisuje gubljenju povjerenja mijenja se i kulture u kulturu, ali se skoro neizbježno javlja kada je riječ o predstavljanju laži.
Laž, u najstrožem smislu, podrazumijeva namjerno širenje netačne informacije. Ona, međutim, može imati neizmjerno složenije značenje: pojavljuje se u pozitivnom, neutralnom i negativnom kontekstu, dok se definicija laži konstanto mijenja. Posmatrana kroz kulturni okvir, laž i njezine posljedice mijenjaju se po potrebi kulture u okvuru čije se moralne tradicije ona javlja. Namjera, dakle, služi kao istinski znak laži; iako se tradicije i kulture smjenjuju, laž ostaje u kontekstu namjere. Jedino je namjera, dakle, u stanju obilježiti laž, jer jedino namjera stoji na granici na kojoj se istina i laž, činjenica i neistina, zaista susreću.