Kada sam imala pet godina, mislila sam da znam šta je laž. Mislila sam da je laž svako neispunjeno obećanje mojih roditelja, svaka igračka koju nikada nisam dobila. Sjećam se kako su mi roditelji govorili da će mi kupiti lutku, a onda bi dani prolazili, a lutke nije bilo. Meni, kao djetetu, to je bila laž, nešto što mi je rečeno, a nije se ostvarilo. Nisam tada razumjela probleme života, nisam znala za obaveze, za zaborav ili bolesti. Gledala sam svijet zatvorenog uma, istina je bila ono što se desi, a laž ono što se ne ostvari.
Ali, tek sa sedamnaest godina, kada sam izgubila svoju majku, shvatila sam pravo značenje laži. To više nisu bile sitne zablude iz djetinjstva, već su postale dublje, teže i bolnije. Shvatila sam da laži nisu samo riječi koje neko izgovori, a ne ispuni. Laž je kada sebi govorimo da imamo vremena, da će sve biti u redu i da sutra uvijek postoji. Laž je kada vjerujemo da su naši najbliži vječni, da ću svako jutro dobiti poziv svoje majke, da ću uvijek moći da je zagrlim i kažem sve što nisam stigla.
Naravno, postoje zlonamjerne laži, one koje su rečene s namjerom da prevare, povrijede i unište nečije povjerenje. To su laži koje kvare odnose i uništavaju povjerenje. Ali, postoje i one druge, one koje ljudi govore da bi nas zaštitili, da nas ne bi zabrinjavali. Sjećam se kako bi mi mama rekla: „Ma, dobro sam.“ A sada znam da nije uvijek bila dobro. Sada razumijem da je željela da me sačuva od briga, da je svoju bol skrivala iza tih jednostavnih riječi, kako bi mi omogućila da budem srećna.
Shvatila sam da je laž i ona tišina u kojoj se krijemo, kad kažemo da smo dobro, a u sebi vrištimo. Laž je kada sakrivamo suze iza osmijeha, kada govorimo da je bol prošla, a ona se samo pretvorila u dio nas. Laž je kada kažemo da smo nastavili dalje, a svaku veče pred spavanje tražimo one kojih više nema.
Kao dijete, mislila sam da su laži jednostavne, nešto što se može prepoznati i dokazati. Ali sada znam da su one mnogo komplikovanije. One su prisutne u iluzijama koje pravimo, u obećanjima koja sebi dajemo i u riječima koje prešutimo. Shvatila sam da ponekad lažemo ne da bismo nekoga povrijedili, već da bismo ljude oko sebe zaštitili.
Možda je upravo u tome suština , laži nisu samo neistine koje izgovaramo, već i sve one zablude kojima pokušavamo da smirimo sebe i naše srce. Nekada su to slatke laži iz djetinjstva, nekada zlonamjerne laži koje nas povrijede, a nekada one izrečene iz ljubavi, da zaštite nekoga koga volimo. I možda su te posljednje najteže,jer tek kasnije shvatimo koliko je boli bilo sakriveno iza tih riječi: „Ma, dobro sam.“