"Nije da me boli što me lažeš , već to što ti više ne mogu vjerovati."- Fridrih Niče.
Laganje je dio ljudske prirode, uvijek je bilo i uvijek će biti, prisutno je kroz vijekove, ali najviše danas kada je laž postala vrlina.
U doba kada svatko pokušava biti ono što nije naravno da će laganje biti cijenjeno više od istine, i da će postati norma stanovništva.
Pitanje ne bi trebalo biti:”Lažu li vas”, pitanje treba biti koliko nas zasigurno lažu a da nismo ni svjesni toga.
Ako počnemo od škola do državnih ustanova možemo primjetiti da je u svakoj laž prisutna, samo zavisno u kojim količinama.
Što je ustanova profinjenija i više “bitna” za društvo više ce se laži u istoj iznijeti.
Učitelji će lagati djecu o raznoraznim stvarima dok su još u prvim razredima, najčešće iz dobre namjere, da bi ih zaštitili od stvarnosti svijeta.
Profesori u srednjim školama i univerzitetima će lagati o svojim dostignućima, diplomama, njihovom radu da bi se činili što više zastrašujućim svojim studentima i uspostavili autoritet. Nabrajati primjere možemo do sutra, opće je poznato da su čak i doktori u 50-im godinama prošlog vijeka promovirali cigarete i da su velike duhanske kompanije prikrivale istraživanja o povezanosti duhana i raka pluća.
Isto tako na pitanja da li nas ostale institucije lažu, poput novina ili političkih partija, svatko zna odgovor.
Ali smatram da pitanje nije da li nas lažu ili da li mi lažemo, nego je pitanje zašto. Zašto jedna od najvećih mana kroz sva vremena je danas postala vrlina?
Da li je to možda radi čovjekove potrebe da iskrivi stvarnost prema svojoj volji i ima uticaj na mišljenje drugog?
Ili možda osjećaj superiornosti nad drugim dok oni nama nesvjesno vjeruju? Rekao bih da je to iz više razloga, od kojih su svi ljudski i odraz nas.
Najveći razlog od svih, izuzev razloga poput: straha, željom za kontrolom i slično je nesigurnost.
Laganje i nesigurnost idu jedno uz drugo, osoba koja je nesigurna u sebe i svoje postupke uvijek će priskočiti laganju kao alatu za olakšavanje svojih muka.
Rijetko tko želi prihvatiti svoju stvarnost kao činjenicu i zato uvijek žele istu da preokrenu i da žive u iluziji.
Čovjek se osjeća bespomoćno, usamljeno čak ako nije prihvaćen od drugog, a pogotovo društva.
Ako društvo diktira vrijednosti koje nisu u skladu sa prirodom čovjeka, naravno da će čovjek biti taj koji će se prilagoditi društvu i ići protiv svoje naravi.
Nesiguran čovjek lagati će oko svojih posjedovanja, titula, dostignuća samo da bi bio prihvaćen i pretvarao se da je ono što nije.
Alan Vats, Britanski filozof je rekao:”Smisao života je biti živ, toliko je očigledno i jasno. Ali svi žure u nekoj panici da postignu nešto više od samih sebe”.
Ovaj fenomen možemo danas, više nego ikada primjetit kroz društvene mreže.
Svatko pokušava biti nešto što nije, modni guru, supermodel, poduzetnik, intelektualac, ali svi igraju istu igru, igru pretvaranja.
Svatko traži najbolji ugao, lokaciju, priču ili proizvod da proda, ali nitko nije iskren ni u jednom segmentu toga.
Do ovoga je naravno došlo od trenutnih vrijednosti, gdje je važnost čovjeka u društvu definirana po prolaznim, materijalnim stvarima a ne duševnim ili društvenim kvalitetama. Čovjek je veoma pogođen ako je viđen kao manje vrijednim ako ne posjeduje društveno određene stvari za koje se smatra da muškarac mora posjedovati da bi bio muškarac i suprotno, koje bi žena morala posjedovati.
Na neki način, muškarci više lažu da bi prekrili svoje nedostatke zbog kojih se osjećaju kao “manje” muško, neovisno radilo se o materijalnim, nematerijalnim stvarima.
Sav svijet fokusiran je na ovo, projekcija određene slike za svijet koja ne odražava nas same, nego socijalne norme u kojima smo mi odrasli i u kojima krojimo iste vrijednosti. Sva priča se svodi na laganje pojedinaca ili grupa međusobno, ali pravo laganje ili prava neiskrenost je ona koju vršimo nad samim sobom, na to se svo laganje svodi.
Kada lažemo drugog, da li pokušavamo nasamariti određenu osobu ili utješiti sami sebe?
Kada kažemo nekome :”Ja sam veliki čovjek, ja sam učinio ovo..”, da li pokušavamo ubjediti drugog u to ili sami sebe da smo nešto što nismo?
S vremenom, sam pojedinac polahko počinje vjerovati u iste laži, do te mjere da mu to postane navika i on počne da živi u svijetu iluzija.
Jedini način da se pojava laganja riješi u svijetu jeste da budemo malo iskreniji sami sa sobom, jer od te vrste laganja nitko nije pošteđen.
Svatko sam sebe laže, bilo to radi utjehe ili manje osude samog sebe.
Ako počnemo sami od sebe, korak po korak ako smo iskreniji sa sobom, to će se odraziti na cijeli svijet, iskrenost će sama doći i kod drugih, a laži će se u svjetlu istine same otopiti i neće ostati od njih ništa.