U današnjem modernom svijetu laž je postala sredstvo komunikacije među ljudima. Zašto smo izabrali laž umjesto istine jedno je od mojih najčešćih pitanja koje postavljam sebi ali i drugima. Vremenom shvatila sam i zašto je to tako a zato postoje brojni razlozi koji su me mnogo puta potakli da razmislim šta zaista želim od svog života.
Izabrali smo laž onog momenta kad smo se lažno nasmijali, kada smo bili lažno sretni ili pak lažno zadovoljni. Laž je sitnica koju izgovaramo a duboko u sebi smo svjesni da to ne bismo trebali.
Laže li se u školama? Laže li nas literatura koju čitamo? Odgovor je da. Iako je to suprotno od onoga što nas uče u školama, nažalost, postalo je naša svakodnevnica. Koristimo laž da bi smo se spasili od nekih problema ili da zadovoljimo sami sebe.
Lažem li ja? Lažem li sama sebe ili ljude oko sebe? Ponekad je nemoguće reći istinu. Lažem da ne mogu izaći vani ili da sam učila a i sama znam da nisam.
Kako bismo živjeli da svi govorimo istinu? Ne mogu da zamislim kako bi izgledalo društvo bez laži. Možda bismo svi bili surovo iskreni, možda bi bilo više povrijeđenih ljudi i zato nam laž služi kao prividna utjeha i zaštita i naših ali i tuđih osjećaja.
Ponekad i sama poželim da kažem sve ono što mislim i da olakšam sama sebi ali shvatim da mi je bolje da slažem nego da pravim probleme.
Kada sklopimo oči možemo zamisliti kako izgleda svijet bez laži. Na prvi pogled to je svijet iz bajke ali razmišljanjem dolazimo do zaključka da i previše istine i iskrenosti može biti vrlo pogubno za nas. Mnogo puta sam i sama u ljutnji izgovarala sve ono što sam zaista mislila i uvjerila se kako izgleda surova iskrenost.
Da li laž poznaje granice? Odgovor je vrlo često ne. Kao što sam spomenula, laž je naša svakodnevnica na koju smo navikli i na koju niko ne reagira. Zato postoje ljudi koji lažu bez prestanka, čiji je pokretač samo laž i ništa drugo i takvi ljudi se sapliću i guše u svojim lažima.
Kada smo slomljeni lažemo sebe i prikrivamo istinu da se ne bismo osjećali loše, ne priznajemo sebi ono što bi trebali i postižemo kontraefekat.
Kako je živjeti sa lažovom u tom momentu? Mogla bih reći, jako grozno. Ponekad lažem a da ni sama nisam svjesna da to činim. Nije hvaljenje a ni šala već surova realnost.
Lažem ponekad da zaštitim sama sebe ali i druge od sebe. Drugi ljudi lažu da sakriju samoću, tugu i prazninu. Lažu da bi sakrili komplekse i ljubomoru koja ih muči.
Laž je prividna utjeha. Ona je poput cigarete koja polako ali sigurno ubija onog koji je konzumira. Različiti su i pogledi na laž. S religijskog aspekta laž predstavlja jedan od većih grijeha a s kulturološkog aspekta laž je odbrambeno sredstvo s ciljem zaštite ličnih i tuđih emocija. Lažemo i da bi bili superiorni jer nam u tom momentu neko povjeruje.
Laž je mač sa dvije oštrice. Sve dok je koristimo umjereno u neke svrhe ona će nam možda i biti korisna,ali ako pretjeramo s lažima postat ćemo „hronični lažovi“ koji se sapliću u vlastitim lažima. Nažalost, svjedoci smo da danas takvi dobijaju gromoglasne aplauze i bivaju voljeni i poštovani.
Zašto smo to dozvolili? Dozvolili smo to jer je laž naša prividna utjeha i naša svakodnevnica. Važno je da postavimo svoje granice ali i da naučimo prepoznati laži i kada je upotrijebiti. Dok sam razmišljala i sama sebi postavljala pitanja, shvatila sam da svi lažemo i da poznajem svoje slabosti. Nije me briga šta će neko pomisliti jer svojih slabosti se ne stidim, one me krase kao i vrline koje ne sakrivam. Sakrivam i slažem samo ono što ostane sa mnom kada nema nikog da bih ubijedila sebe ali i druge da je sve idealno. Naučih ovako i nešto novo ali vjerujem da ćete i vi koji ovo čitate. Možda ćete uvidjeti svoje slabosti ako već niste ali ćete i možda shvatiti šta vam laž donosi i da je ona nerijetko karta za nastavak putovanja zvanog život.