Laž je za mene nešto poput magle koja ujutro prekriva polje, znaš da nije stvarna, da će nestati, ali ti ipak zaklanja pogled. Možda zato svi ponekad lažemo, jer je lakše zamagliti stvarnost, nego gledati je direktnu,oštru i jasnu? Jutros, dok sam stajala pred ogledalom, promrmljala sam sebi: “Divno izgledaš.“ Iako sam znala da mi kosa strši na sve strane, a podočnjaci svijetle poput noćne lampe. Bila je to mala laž. Bezopasna, zar ne?Ali zašto uopšte osjećam potrebu da se lažem?Kako tinejdžerka koja još uvijek upoznaje svijet,laž mi izgleda kao zamršena mreža, ponekad se zapletem u nju, a nekada je i sama pletem. Inače, učenica sam prvog razreda gimnazije, bez laži,poprilično teška škola. Laži u školi su česte i uvijek iste. Neke od njih su: “Da,spremna sam za kontrolni.“ – laž , “Da,pročitala sam lektiru preko zimskog raspusta.“ – laž. Sve su ovo laži učenika i učenica, ali šta je sa profesorima? “Znanje je jedina stvar koji vam niko ne može oduzeti.“ – za nas učenike najveća laž. Bez obzira što ovu rečenicu izgovaraju petnaestogodišnjacima, kako bi nas motivisali da naši ciljevi budu što bolje ocjene i što više znanja, mi znamo šta nam to zaista niko ne može oduzeti-sreću. U moru svih ovih laži, za mene postoji posebna kategorija - laži mojih roditelja. Ne,one ne bole, već se poput ledenica otapaju u glavi, ostavljajući samo trag sumnje. Možda ih govore da nas zaštite, možda zato što ni oni sami ne znaju istinu. A možda...možda su ih i njima govorili. Ne krivim ih, možda je istina koju znaju previše teška i surova. Možda je teško lagati onima koje voliš. Možda su zato njihove laži uvijek upakovane u najmekše riječi. A možda, samo možda, istina nije nešto što uvijek želimo čuti-ni mi, ni oni. “Samo još jedan zalogaj i postati ćeš velika.“ – ali ja sam jela, jela, i ostala ista. Kao mala, vjerovala sam u sve što mi kažu. Da moj mliječni zub odnosi vila i po odlasku ostavlja novac. Da me moje igračke zovu. Da moja lutka plače jer je gladna. Da su svi ljudi u suštini dobri. A onda sam shvatila-nisu lagali da bi me prevarili, nego da bi mi olakšali prve korake u svijet odraslih. Ipak, ponekad bih voljela da mi kažu istinu, pa makar i sama pala. Jer možda laž može da zašititi od trenutne tuge, ali istina gradi snagu, a ja želim da budem jaka. Kao djevojčica od sedam godina bila sam jako vesela i znatiželjna. Moja najdraža aktivnost tada bila je crtanje. Jednoga dana, dok sam trčala po kući, slučajno sam srušila maminu omiljenu vazu. Voda se prosula po tepihu, komadići stakla rasuli svuda oko stola, a tulipani iz nje stojali u tome neredu. Mama je brzo došla u sobu i pitala me šta se desilo. Nažalost, nisam imala hrabrosti reći joj istinu, pa sam za grešku optužila našeg mačka Lokija. Mama ga je pogledala, uzela u ruke i odnijela u drugu sobu uz riječi: „Loki, Loki, nisi smio skočiti na stol.“ Tada sam osjetila olakašanje. Sati su porolazili, a ja sam za trepezarijskim stolom dovršavala svoj crtež, čekajući večeru koju mama sprema. Iz minute u minutu osjećala sam se sve gore. Kao da sam na stomaku imala kamen, koji svakog trena postaje sve teži. Ustala sam sa stolice, stala pred mamu i rekla joj: „Mama...Loki nije oborio vazu, ja sam.“ Očekivala sam ljutnju, ali umjesto toga, mama je odmahnula glavom i rekla: „Uredu,hvala što si mi rekla istinu, ali znaš da nije lijepo lagati.“ Tada sam osjetila da se kamen na stomaku otapa. Otrčala sam do Lokija, dala mu poslasticu i pomazila ga, jer on ipak nije kriv.Tu noć sam shvatila - laž istinu može prekriti na kratko, dok srce ne osjeti težinu i samo sve kaže. Nista nije ljepše od osjećaja iskrenosti. Prijateljstva bi trebala biti iskrena, zar ne? “Sve je okej, ne brini.“ – dok u očima stoji nešto što nije izliječeno. Možda je to i uredu, vjerovatno i nije baš svaki trenutak stvoren za brutalnu istinu. Možda su neke laži u prijateljstvu poput flastera – drže sve na okupu, dok rana ne zacijeli. Kao i u svemu, pa i u laži postoje granice. Jer prijateljstva nisu savršena, ali ako nije iskreno, onda nije ni stvarno. Postoje mjesta gdje laž ne smije kročiti. Obećala sam sebi da nema laži u ljubavi. Kada nekome kažes „Volim te.“ ,to mora biti istina. Ne iz navike, ne zato što se to očekuje i ne zato što se bojimo samoće. Ljubav sagrađena na laži, ruši se brže nego kula od karata. Osim toga,odavno u sebi krojim plan za budućnost. Naime, želim biti profesorica bosanskog jezika i književnosti, a da bih ispunila taj plan, obećala sam sebi da nikada neću slagati svoje učenike. Uloga profesora, udžbenika i knjiga nije da uljepšavaju istinu, nego da je otkivaju. Jer istina, ma kakva god bila, bolja je od neznanja. A prije svega ovoga, najvažnije je ne lagati sebi oko krupnih stvari. Za mene,najopasnije laži upućene samome sebi su: “Nisam dovoljno dobar/ra za ovo.“ i “Ne mogu ja to.“ U mojim očima laž je mač sa dvije oštrice. Ako se nalazimo u situaciji u kojoj preovladava laž,moramo znati vrlo važna pravila: Laž koja štiti ne smije postati laž koja vara. Laž koja donosi mir ne smije postati ona koja zavarava. Laž koja daje nadu ne smije postati ona koja obmanjuje. Da li se nalazimo u situaciju za laž ili istinu, odlučuju pitanja: Kome? Kada? Zašto? Kako bi svijet izgledao da laž ne postoji? Učionice škola bile bi ispunjene iskrenošću. Profesori bi rekli: “Ovo gradivo vam nikada neće biti potrebno, ali ga moramo raditi.“ Učenici bi priznali: “Nismo naučili jer nam se nije dalo.“ Radnice u prodavnicama bi govorile: “Ova haljina vam ne stoji najbolje.“ Reklame bi rekle: “Ovaj proizvod vam neće riješiti sve probleme, ali ga ipak kupite.“ Iskazivanje ljubavi bi bilo rjeđe, ali iskrenije. Niko ne bi obećavao „zauvijek“ ako tako i ne misli. Ne bi bilo dvosmislenih poruka, čekanja i neizvjesnosti. Svako bi znao na čemu je. Prijatelj bi rekao: “Dosadan si sa tim, taj film je jako loš, neću ga nikada pogledati.“ Da li bi nam bilo lakše uz istinu? Da li bi svijet bio bolji ili suroviji? Moje mišljenje je da bismo u početku bili mnogo povrijeđeni. Pored toga, smatram da bismo se naučili birati riječi,te cijenili istinu onoliko koliko je sada ne cijenimo. A možda bi uz mnogo nade svijet bio jednostavniji, bez pretvaranja i nagađanja. Samo istina – kakva god bila. Svijet ima stav da je laž loša. Ali nas onda taj isti svijet uči i prisiljava da lažemo. Uči nas da na pitanje „Kako si?“ odgovorimo „Dobro.“ , čak i kada nismo dobro. Da se osmjehnemo osobi koja nam baš i nije draga,jer je to „pristojno“. Da kažemo: „Nemam vremena“ ,umjesto: „Nemam volje“.A onda opet – svi volimo istinu. Kada nas neko slaže, osjećamo se izdano. Svijet je pun očiglednih kontradikcija. Kažnjava laž, a gradi se na njoj. Mrzi neistinu, a bez nje ne zna funkcionisati. Istina mu je ideal, ali ne i navika. Možda je to i najčudnije – svi znamo da se laže, ali se pravimo da nije tako, jer: „Ma, ko sam ja da nekog otkrivam?“ , „Nek' ide kako ide, samo nek' se ne puca.“ Ali dokle? Koliko puta trebamo ponoviti laž prije nego što mi i sami povjerujemo u nju? Koliko puta treba sakriti istinu prije nego što ona postane nevidljiva? Može li svijet u kojem je laž dio svakodnevnice ikada iskreno željeti istinu? Postoje trenuci kada riječi jednostavno zapnu u grlu.Kada znaš da je vrijeme izustiti istinu, ali se plašiš šta će se desiti poslije. Hoće li te osuditi? Hoće li te voljeti manje? Laž se tada čini lakšom.Možda ćeš izbjeći kaznu ili zaštititi nekoga. Možda tako sebi daješ vremena prije nego što se suočis sa posljedicama. Ali znate li šta? Laž nikada ne ostaje mala. Raste, širi se, uvlači se u svaki razgovor, u svaki pogled, u svaku tišinu. Istina je hrabrost. Zaboli na trenutak, ali ne grize danima i godinama. Možda donese suze, ali nikada ne ostavlja sumnju. Možda te učini ranjivim, ali te nikada ne drži vezanog u strahu. Nasuprot laži, istina donosi slobodu, ona može biti gorka, ali njeni su plodovi slatki. Jer, na kraju, istina je kao sunce - može se sakriti iza oblaka, ali nikada ne prestaje sijati. Laž može trajati neko vrijeme, ali će uvijek biti slabija od svjetlosti istine. Osoba koja laže postaje zarobljenik svojih laži, prisiljen lagati i izmišljati. Laž može biti oružje koje se u jednom trenutku okreće protiv onoga ko ga je koristio. Svako ko je ikada bio prevaren zna koliko boli laž,posebno od bliske i voljene osobe. U takvim situacijama postaje jasno - laž nije samo riječ, nego rana na srcu, ožiljak koji ostaje dugo nakon što se istina otkrije. Kao tinejdžerka svjesna sam da ću kroz život dobiti mnogo ožiljaka, koji će me i mnogo boljeti. Pored toga, znam da ću se truditi spriječiti svaki potez, riječ ili osobu koja bi mi mogla nanijeti ožiljak, također, truditi ću se da ne budem neko ko će nanositi ožiljke. A ti, čitaoče? Lažeš li sam / sama sebe? Da li volis da te lažu? Za kraj ću ti dati savijet. Svijet u kojem se laže nikada neće biti miran, jer istina je jedini temelj na kojem se gradi povjerenje i stvarna snaga.
