Izgleda da je laž neizbježna u životu, jer lažem i lažu me. Lažu me o laganju, a ja im kroz laž pričam o istini. Zlo je pravilo, a dobro je izuzetak. Poprilično očigledno, laž je zlo. Zlo se kažnjava, a šta nam to govori o laži? Ubrzo dolazi do njenog kraha, istina iz nje izbija u najgorem i najneočekivanijem mogućem trenutku, rješava nas tereta, ali dodjeljuje nam novu obavezu prilikom svog isplivavanja na površinu. To je obaveza kajanja koja dolazi poslije osjećaja grižnje savjesti, poslije uzdrmanog duha i neuravnoteženog stanja duše ispunjene stidom. To je olakšanje, osjećaj koji nam govori da smo svi ljudi i svi pravimo greške. Naročito djeca, djeca koja misle da lažima popravljaju situaciju, djeca koja misle da mogu uvjerljivo živjeti lažnu sliku svijeta, okruženja koje su stvorili. „Čovjek nikad nije zadovoljan na mjestu na kojem se nalazi.“ Djeca pokušavaju posjetiti nova mjesta, stvoriti nove dimenzije, učiniti nemoguće mogućim, sve to kroz laži. Laži nisu bezazlene čak ni u ovom naivnom, dječijem obliku u kojem su predstavljene i upotrebljene. One postaju oružja, ali djeca u tom oružju vide istinu koju žele da vide. Ona nazivaju laž istinom i ne vide u njoj zlo, u njoj vide samo dobro u kojem žele da žive. Kad se stavim u poziciju djeteta koje laže, ja u laži ipak vidim jedno dobro. Vidim mogućnost da ispunim svoju maštu idejama, snovima, planovima, te da ostvarim dio laži, pa da je načinim dobrom u tom procesu. Laž je u ovom slučaju želja za ostvarenjem sna, trčanje, hodanje, puzanje ili šta god je potrebno da postignem ispunjenje svog zadanog cilja. To vodi do zaključka da su laži dozvoljeno oružje u postizanju dobra. One mijenjaju oblik. Granica laži je sebičnost. Bježimo od lažnog osjećaja sreće kako ne bismo sebično zaboravili istinu u kojoj živimo. Istinu koju moramo načiniti boljom kako više ne bismo u sebi gušili potrebu da tražimo spas u lažima. Izvlačimo najbolje iz nas i to mora biti istina. Sveopća istina je sastavljena od puno manjih istina, pa njen smisao (besmisao) zna da zaboli. Zato bježimo. Mislimo da ne možemo podnijeti istinu, zato što ne možemo prihvatiti u koliko smo laži povjerovali i koliko smo laži čuli, ne želimo da shvatimo odakle i zbog čega su nastale te laži. Ponekad se ne suočavamo sa istinom jer ne dozvoljavamo sebi priznanje da je laž nekad, nekim malim ili velikim dijelom postala dio nas. Postala je naša svakodnevnica, način i stil života. Međutim, desi se da prihvatamo istinu koja nama odgovara, odbijamo razumijevanje potpune širine jedne slike, ali mi smo ljudi i puno toga ne razumijemo. To ne bi trebao biti izgovor. To je dio onoga što jesmo, dio naše ljudske prirode. Jedan takav dio je i znatiželja. Ona pomaže u otkrivanju istine i ona je značajnija kada je ne prihvatamo, jer je tumačimo svako na svoj način i dolazi do mnogo nesuglasica. Ono što laž čini jezivom smo mi, ljudi. Način na koji na nju gledamo. Kada mijenjamo njen osnovni, istinski oblik u svoju korist. Prilagođavamo se lažima, one se nama prilagođavaju, mi postavljamo uvjete, ali uvjetovani smo lažima. Mi smo ti koji laž uvlačimo u sve sfere našeg života. Mi smo ti koji su smislili zabludu da laž spašava naše živote i sve su to igre dok i sami ne povjerujemo u svoje laži, tad i kad pokušamo pobjeći od svojih laži, ne uspijevamo. Tada smišljamo nove laži da prekriju stare. Teško nam je otjerati laži istinom jednom kad laž postane nešto što nam je prirodno lakše reći od istine. Ponovo, laži nikad nisu bezazlene. Nikad jednosmislene. Jedino nedvosmisleno kod laži je šteta koju nanosi. To je neporecivo. Lažima skrivamo istinu, istinom otkrivamo laži. One su povezane koliki god kontrast one bile. Ne žive, ne opstaju jedna bez druge. Bez laži ne bi znali šta je istina i obrnuto. Čitav svijet je stvoren u balansu. Toga bi trebali biti svjesni, ali to često ignoriramo. Suprotnosti nas zbunjuju koliko god očite one bile. Ne znamo se koristiti intuicijom i često je miješamo sa emocijama ili jednostavno, mislima, ali ona je, na svu ovu našu začuđenost, spoj ovo dvoje. Često diskutujemo kako živi svijet bez istine ne bi postojao, ali da li bi nam bez laži bio podnošljiv? Naša priroda je ono što nas čini ljudima, ali ona nije sasvim čista i to je nešto što moramo prihvatiti, moramo naći način da živimo u skladu s tom prirodom. Ne možemo kroz svijet koračati misleći da su ljudi koji lažu zli, samo zato što koriste to zlo oružje-laž. Laž je svuda oko nas u vrlo približnom, sličnom omjeru sa istinom. Istina naravno prevagne, ona izvlači dobro čak i iz zla. Naš problem je u tome što često ne znamo odvojiti laž od istine. Ne znamo se tako dobro koristiti istinom, koliko znamo crpiti korist iz laži. Ništa bolji nismo od ljudi koji koriste laž kako bi se izbavili iz svojih crnih misli ukoliko mi iskoristimo istinu kako bi tim ljudima nanijeli zlo, kako bi iskoristili istinu da nekog osramotimo, da nekome napakostimo, da se neko osjeća loše zbog naše brutalne koristi koju smo izvukli iz istine. Tim smo iskoristili istinu za istu svrhu kao i oni koji su iskoristili laž. Istinom bodrimo druge i borimo se protiv laži, ona nije alat za manipulisanje. Moram spomenuti i koliko nas laži zapravo zbunjuju. Ljudi o nama mogu skrojiti bezbroj priča, uklopiti nas i oblikovati u bezbroj dimenzija, u suštini, izmisliti i proširiti bezbroj laži, ali to ne smije utjecati na jednu i jedinu istinu o nama. Ne može je promijeniti. Mi smo to što jesmo, ne ono što se od nas očekuje da budemo, ne ono što ljudi žele da naprave od nas, nismo onakvi kakvim nas drugi prikazuju nego ono u kakvom se svjetlu mi i samo mi pojavljujemo, iako se ljudi smatraju vidljivim jedino u tuđim očima. U tome smo nekad zatečeni, strah nas je da ne ostavljamo taj lažni, usput izmišljeni dojam. Laži su otrovne. Prikrivamo čak i dobrotu istine. Ne znamo živjeti uporedo s dobrotom i sa zlobom. Koliko smo dio istine, toliko smo dio laži. Što se mene tiče, mogu reći da nekad previše lažem jer mi je iskreno, teško da kažem istinu. Sjećam se, lagala sam jer me je bilo strah da će me ljudi vidjeti onakvu kakvom sebe vidim, ali istina je spas od takvog poniženja, samoosuđivanja i pretjerane samokritičnosti, a ja sam zaslužila tu i svaku drugu istinu, kao i svi drugi. Naučila sam voljeti bolnu istinu naspram utješne laži. Taj napredak čini istinu toliko važnom. Jedna moja istina je da me plaši (ne)razumijevanje istine. Još jedna moja istina bi bila da volim pisanje. Nekada sam, moram priznati i ja spas pronalazila u laži i to je bilo teško i iskreno priznanje, ali spas sada pronalazim u pisanju i čitanju. Malo više u pisanju, istina, ali to ne znači da se ne bojim pisanja. Plaše me moje granice pa plešem po papiru kako bih iste precrtala, izbrisala, proširila, onemogućila im da me određuju i da im pripadam, ali idalje se osjećam kao da plešem uvježbane korake, kao da plešem bez slobode, a zar postoji veća istina od slobode? Prešarala sam svoju anksioznost čitanjem. Liječim sve probleme olovkom i papirom u suštini, možda bi bilo bolje da ih liječim u tišini. Ovako sam otkrila još jednu istinu o istini-ona nije komplikovana. Sačinjeni smo od bezbroj jednostavnosti koje nam se, kao cjelina, čine komplikovanim. Navodno, jedna laž je dovoljna da preispitamo sve istine, ali zašto joj dajemo toliku moć? Zašto dopuštamo da nas laž razara? Ipak, ponekad je istina samo naš pogled na stvari, situacije, ljude, pojave, na nas same, to ne predstavlja uvijek ono što je stvarno i istinito. Kažu i da se ne izvinjavaju iskreno oni koji lažu, ali zar i to nije jedna laž i zar ne predstavlja to našu ogorčenost? Ko smo mi da pričamo o lažima ukoliko ih nismo iskusili? Na osnovu toga, sudimo knjigu po koricama, jer je laž lako izreći čak i nezlonamjerno, ako pričamo bez iskustva. Poricanje je najgora vrsta laži, jer to je laž koju pričamo sebi samima, laž u koju sebe uvjeravamo, a svi mi jedemo laži kad su nam srca gladna. Zbog toga, potrudit ću se da moje srce bude gladno samo istine i naposljetku, sito.
